Akcije i ambijenti

Spomenka Nikitović, Život umjetnosti br. 69, 2003.

Pozornica pamćenja

Premda se po dosadašnjoj recepciji knjige «Akcije i ambijenti» Marijana Molnara, ne čini da je likovna i čitateljska publika pokazala znakove iznenađenja, iznenađenje knjige u ovom slučaju ponajprije je ona sama. Razlog tome je njezin najopširniji dio od stotinjak stranica na kojima sam autor opisuje, objašnjava i tumači svoje radove, čemu su potom  pridruženi eseji Marine Gržinić, Marijana Špoljara te u dodatku Ane Dević. Što je uzrok novoj orijentaciji autora poznatog po svojoj hermetičnosti? U svojoj prvoj knjizi s neuobičajenom lakoćom ju je zamijenio vrlo komunikativnim razotkrivanjem motiva, epizoda i potankih deskripcija svojih radova. Ovdje su   uključeni, treba reći, ne tek akcije i ambijente, kako bi se neoprezno moglo zaključiti ravnajući se samim nazivom knjige, tu su i performancei, video radovi, foto isprinti i grafikoni te web stranice iz zavidnog vremenskog intervala od 1977. do 2002. godine.

Izbor i slijed radova je skokovit, a ne kronološki, dakako, ovisno o intenciji autora kako bi najefikasnije pojasnio mnogo što iz dosada hermetične sume važnih životnih i umjetničkih činjenica, postupaka, medija kojima se koristio, čemu je nerijetko prinuđen uključiti i poziciju promatrača. Izbor četvrtstoljetne autorske ikonosfere Molnar je razvrstao u sedam temeljnih poglavlja u kojima sada u pisanom mediju svoj postupak «ponavljanja naglas», provodi, posve prikladno «na-pismeno», istovremeno pojačavajući naš kanal pamćenja. Jer radovi su ono od autora već učinjeno, a od receptora već viđeno – novum je pisani naputak i pojašnjenja, te bi smo kao simultani i čitatelji i promatrači nedvojbeno trebali steći i utvrditi izvjesno znanje o autoru Marijanu Molnaru. Pri tom dakako smotreno valja imati na umu autorovu definiciju znanja kao «aparata apsolutnog sjećanja». On je  kao uporni i vrsni konceptualist kompetentan u osobnoj, obiteljskoj i umjetničkoj povijesti i naravno, umjetnosti, u svojoj knjizi zauzeo mjesto pouzdana pripovjedača otkrivajući usput i vlastite mnemotehničke igre i tajne, radi čega je čitatelj izravno uključen u permanentni trening asocijacija, razlaganja, repetuiranja, kontrastiranja i na kraju memoriranja – što se sve događa kontinuiranom selidbom iz medija u medij. Svaki je oblikovni i potanko opisani postupak ili rad neupitne vrijednosti za Molnara, jedino u slučaju da se iskazuje potentnim oblikom mentalnoga čina toliko presudnog po autorsku autodefiniciju. Tako duchampovski shvaćeni predmet, zanimljivo je, pojavljuje se upravo (da li i slučajno?) u Biblioteci Duchamp MD-a.

«Akcije i ambijenti» kao pisani rad dodatne vlastite dinamike , nevidljivo na prvi pogled, ali vrlo sustavno ponavljaju strukturalni dijagram instalacije «Suma» iz 1997. godine, kojoj je u samoj knjizi posvećeno tek dva manja stupca, premda je ona u cijelosti i gotovo bez ostatka organizirana na identičnom mentalnom predlošku. Upravo je stoga uputno vidjeti kako sam autor opisuje tu instalaciju: «Suma» kao i 'Rječnik' upućuje na znanje. Ono ima za podtekst jedan kompleks koji se smatra definiranim, objektivnim i apsolutnim.U sumi je to dovedeno u pitanje. Postavljena su dva parametra svakog znanja: prvo težnje k cjelokupnosti (totalnosti) i otuda postupak sažimanja; drugo, postupak klasifikacije proizašao iz nastojanja da se pojavna množina svijeta svede na ograničen broj kategorija. Znanje je već neka rekonstrukcija. Ona nastoji ponovno povezati ponovljeno. Znanje ima veliki ulog u igri koja razigrava zaborav i sjećanje. Isto tako ono je mjesto intenzivne komunikacije. Ono zrcali i definira određeni tip susreta i rastanaka. Razotkriva proporciju između javnog i privatnog. Znanje je akumulator koji nastoji sačuvati i zadržati…». To je mjesto odgovora koje nudi umjetnik na pitanje što je  razlog tome da se hermetični, semiotizirani izvjestitelj prometnuo u komunikativnog autora koji pruža ključ za razumijevanje svoga djela, izravno dekodira i nudi preglednost izdvojenih radova i akcija? Da li je k tome posrijedi nesebična ponuda  da svom obaviještenom  promatraču pruži dodatnu mogućnost provjere dosadašnjih poimanja svog rada, komparira ih ili više nakana da znalcima pridruži i one slučajne, «manje vješte» u njihovu čitanju? Kakogod bilo izvjesno je da nova komunikativnost prikriva onu poznatu Molnarovu konstantu neprestane promjene konteksta u kojemu se pojavljuju njegovi radovi čime intenzivira i provocira posredstvom poznatoga posve nova značenja.

 Imamo li razloga vjerovati Gadamerovom zaključku da je «glazba zapravo pjevanje u kojemu bismo željeli sudjelovati» svakako ih je više nego dovoljno da bismo vjerovali kako smo kao promatrači ovom knjigom 'zapravo izravno pozvani na  sudjelovanje u oblikovanju i rekonstrukciji' - u čemu imamo mogućnost participirati  u smislu određena dovršetka, koje se iskazuje u tome da se promatrač «pridružuje». Promjena konteksta je uvjet one »nove i snažne nazočnosti» koju zadobivaju svi radovi i elementi radova u Molnarovim razlomljenim strukturama sukladno razlomljene vremenske optike. Stoga su «Akcije i ambijenti» još jedan diskretno dodani konceptualni rad cjelokupnu opusu, radi čega je možda i začuđujuće da se nije pojavio uložen u tvrdom okviru «registratora» kojeg autor inače koristi kao okvir arhiviranom znanju nezaobilaznih činjenica samog djela.

 Na toliko širokoj pozornici sjećanja vrijeme rekompozicije je skraćeno iznenadnom prilikom da se višesmjernim čitanjem vrlo pouzdano i precizno orijentiramo u promjenama uloge znaka, oblika, mjesta i vremena u kojemu se pojavljuje vizualni predložak s autorskim tekstom. Uvid u učestalost sjećanja kao «evokacije ponovna oživljavanja» postaje uz toponim mjesta Reka, možda najosvještenija sastavnica velikoga broja radova. Spomenimo posve nasumično «Svjedoke» čija je uloga potvrditi ispravnost sjećanja, zatim «Knjigu dužnika» što je pisano svjedočanstvo o događaju , potom «Ostatci» kao odbačene i ponovno otkrivene stvari iz skladišta pokopanih sjećanja, pa do «Identifikacije» s metonimijskim prizivanjem u sjećanje pomoću jednog znaka.

Uz to nije tek slučaj da se mjesto Reka u blizini Koprivnice, gdje je autor rođen te mu stoga pripada dugi niz odlazaka o povrataka, ne može više smatrati nakon izlaska ove knjige tek prisnim mjestom autoportreta, već svojevrsnim autorskim kronotopom, mjestom neprestanih temporalnih ukriženja, ne podrazumijevajući ih jednostavnim zbrojem niti prostora niti vremena, već ponajprije kompleksom obaju. Na isti način ni autorski tekst nije tek jednostavna dekonstrukcija, niti ona inače rasprostranjena vrsta navade konceptualnih umjetnika koji smatraju neophodnim uputiti receptora što  zapravo mora misliti o njihovu radu. Molnarova je nakana (koju ne bez razloga M. Gržinić drži «angažiranim interpretacijskim strojem») potaknuti nas neprestanim prestrukturiranjem elemenata i konteksta  na dinamični pristup neprekidnog prestrukturiranja vlastitih već stečenih predodžbi, uvida i pred-rasuda.