Čekajući izložbu

Josipa Bubaš, Galerija Forum, 25. 9– 18. 10. 2014, (emisija Triptih, HR3)

Čekajući izložbu naziv je novog postava Marijana Molnara u Galeriji Forum. Postavom umjetnik problematizira sam  proces rada na pripremanju izložbe, ali  i otvara šire pitanje značenja umjetnosti dovodeći u odnos najznačajnije umjetnike avangarde i domaće suvremene autore. Molnar je autor koji promišljeno i analitički pristupa djelu, razgrađujući ga i sklapajući tematske elemente u nove cjeline. U ovom slučaju  razgrađuje i razrađuje proces pripreme izložbe, proces stvaranja u iščekivanju konačnog rezultata  - izlaganja. Molnar postavlja pitanje i o samom značenju umjetnosti danas, uspostavljajući odnos između djelatnih domaćih autora i velikana avangarde koji su u nasljeđe ostavili vlastito promišljanje i djelo koje je u mnogočemu otvorilo nove prostore poimanja umjetnosti. Postav je podijeljen u dva dijela i time prati arhitekturu same galerije. U prizemnom dijelu postavljen je niz radova - glavnom kvadratnih formi na A4 papiru sa manjim varijacijama na temu. Na radovima su naznačeni datumi od dana kada je umjetnik saznao termin izložbe. Iznad radova postavljeni su selfie portreti nastali prilikom stvaranja radova. Tako umjetnik ritualno i kronološki bilježi ciklus pripremanja izložbe,  prikazujući vizualni dnevnik nastanka radova. Repetitivnost procesa, insistiranje na  svakodnevnom radu na istom motivu stvara ritam koji se odražava i u postavu. Činom ponavljanja ostvaruje se kontinuitet, uspostavlja se kod, no svaki novi rad donosi varijacije, razvoj i izmjenu motiva čime se otvara novo polje unutar iste domene. Različitost u ponavljanju označava onu vrstu vračanja istoga koje ipak nikada nije identično, koje uvijek donosi nove prizvuke, kontekst novog dana ili drugačijeg raspoloženja. Umjetnost kao "oblik ljudske djelatnosti", kako navodi Kata Mijatović u odgovoru na Molnarovo pitanje "Što je umjetnost?" odražava ovakve ritualizirajuće geste, geste kojima sile kaosa postaju forma. Pri tome se unutar ponavljanja istog  nužno događaju pomaci. Unutar ritmiziranog ponavljanja istog motiva događa se prelazak, otvaranje novog polja aktivnosti. Uspostavlja se kod koji se istovremeno transformira sitnim varijacijama. Takav je postupak procesuralan i zahtijeva vrijeme. U tekstu predgovora umjetnik navodi kako mu je u radu "bilo bitno stanje čekanja i trošenja vremena, očekivanja onog predamnom sa svim što uz to stanje ide... ono sada i ono sutra, ono što dolazi iz budućnosti. Ovdje je vrijeme kao prikriveni sastojak naše egzistencije, smisao naših radnji na obzorju života". Stvaralački proces u ovom slučaju biva izložen pogledu posjetitelja, a kako navodi sam autor, on se sastoji od čekanja, iščekivanja, pa i trošenja vremena, budući da umjetnost zahtijeva određenu dozu ležernosti, polaganost koja je neprijatelj svrsishodnosti i neprestanom imperativu orijentiranosti na rezultat.  Svojim kvadratima Molnar gotovo da bilježi protok vremena, odmatanje sutrašnjice u trenutku. Pri tome se selfie portreti  doimaju kao dnevnički zapis ali i intruzija tehnološki induciranih trendova na sam umjetnički proces. Ritam izložaka postavljen u ravnini očiju djeluje poput lente vremena, označeni datumi, mini varijacije varijanta su dnevničkog bilježenja izraženog u vizualnoj formi.

Na katu galerija nalazi se drugi dio postava koji tematizira značenje umjetnosti. Umjetnik je postavlja pitanje "Što je umjetnost?" brojnim suvremenim umjetnicima, kako navodi u tekstu predgovora "umjetničkim istomišljenicima". Na zidovima galerije izloženi su printevi odgovora.  Odgovori su različiti, više ili manje opsežni, više ili manje poetični, na gotovo svi  izražavaju stav o umjetnosti kao mogućnosti drugoga i otvaranja drugačijeg prostora, prostora vrlo humanog pomaka i izmaknutosti iz uobičajene životne proizvodne mašine. U skladu s tim, na postavljeno pitanje Ivan Kožarić odgovorio je kako je "Umjetnost je uvijek nešto drugo", Siniša Labrović tvrdi kako je  "umjetnost je život koji lovi rep svog smisla", a Tomislav Pavelić ističe kako je "umjetnost je zadnja linija obrane putem osobnog izričaja". Na stropu galerije na vješalice su postavljene žute kabanice sa imenima Molnaru najznačajnijih domaćih i svjetskih avangardnih umjetnika. Kabanice predstavljaju zaštitu, markirajući time fragilnu poziciju umjetnika često na rubu egzistencije i društva. U tekstu predgovora Molnar ističe kako su one znak ljudske prisutnosti, no isto tako i odsutnosti. "Odjeća je oklop, ljuštura koja upućuje na odsutno tijelo. Kišna kabanice je zaštitno sredstvo od vanjskih elemenata." Ispisujući imena umjetnika na njih autor uspostavlja vezu između avangardne tradicije i današnjih umjetnika i otvara polje različitih tumačenja, svojevrstan dijalog između umjetničke ostavštine i današnjice, kontinuitet i vezu u samoj biti umjetničkog djelovanja. U sklopu ovog dijela postava izložen je i video rad u kojemu se umjetnik u žutoj kišnoj kabanici okreće sa raširenim rukama pri čemu okret pomalo podsjeća na derviški ples. Svaki put kad zauzme poziciju leđima nasuprot kameri vidimo ime jednog od navedenih umjetnika avangarde. Vrtnjom se uspostavlja niz, transfer i prešutna razmjena, poput odmatanja ili umatanja u avangardno naslijeđe. Vrtanja je još jedan ritualni čin, koji kao da sa jasnim ritmom repeticije uspostavlja novi kod. Istovremeno, događa se i uspostava ritma, usvajanje koda, uravnoteženje i raspoređivanje sila, ali sama priroda pokreta nužno vodi dalje, ona je otvarajuća i transformirajuća na više razina. Tako se umjetnik u vrtnji sa velikanima avangarde ustvari otvara za budućnost, za one koji dolaze uspostaviti nove umjetničke kodove, koristeći iskustvo onih koji su bili prije. Pri tome idealna pozicija umjetnosti nije u njezinom direktnom djelovanju nego u sposobnosti da uspostavi nove i drugačije veze, unatoč činjenici da u svijetu deklarativne slobode izražavanja i stvarne slobode kapitala njezina uloga i mogućnosti postaju sve upitnijim. No sam princip nesvrsishodnosti, princip dokonosti i igre koji umjetnost nikada ne bi smjela napustiti stavljaju ju, barem djelomično u opoziciju usustavljenim načinima operabilnosti. Upravo je to pozicija koju bi umjetnost trebala zadržati. Pri tome je prigodno citirati Svena Stilinovića koji na pitanje "Što je umjetnost?" odgovara  - NEĆU.