Čekajući izložbu

Antun Maračić, Galerija Forum, 25. 9– 18. 10. 2014.

Čekajući izložbu projekt je Marijana Molnara potaknut upravo terminom ove izložbe u Forumu. Apostrofirajući  prigodu  aktualnog predstavljanja Molnar kao da toj izložbi pridaje posebnu važnost, istodobno se međutim izlažući riziku predstavljanja "neodležalog" ad hoc-proizvoda. Naime, od trenutka kad je saznao datum otvorenja, izložba je nešto na što se svaki dan misli i za nju se u tom času počinje raditi. Svakodnevno umjetnik producira  i datira slikarske uradtke na A4 formatu te sinkrono snima svoj autoportret. Priprema za izložbu postaje tako svojevrsno djelatno odbrojavanje dana, dnevnik, koliko i proizvodnja novih djela, ne tek selekcija već postojećih za postav u konkretnom prostoru.

Ipak, i na ovaj način Molnar nužno uključuje određeni retrospektivni pristup, štoviše, sublimira cjelokupno svoje dosadašnje, skoro 40-godišnje umjetničko iskustvo, evocira brojne svoje teme i načine izražavanja, počevši sa slikarstvom kao s matičnim medijem. Naglašava tako i primjenjuje postupke koje je prakticirao polovinom 70-ih prošlog stoljeća kao jedan od malobrojnih predstavnika primarnog slikarstva u nas, slikarstva koje odustaje od izvanmedijske teme, iluzije, ekspresije, dekorativnih poriva i koje se zaustavlja na konstataciji činjeničnosti slike kao objekta, njezine strukture; na demonstraciji procesa njezina nastanka (utvrđivanje površine, materijala, poteza, sloja...). U tom duhu Molnar je preliminarno izveo i radikalnu gestu prebojavanja u crno svojih ranijih, na Akademiji nastalih, slika pretvarajući ih u "anonimnu" materijalnu činjenicu,  plod anihilacije svog dotadašnjeg načina razmišljanja.

No ove, mahom monokromne ili bikromne površine, varijacije crnih, crvenih i bijelih četverokuta na A4 formatu  koje je Molnar izveo "čekajući izložbu" sažimaju i ostatak njegove bogate produkcije, uključujući neke  znakovne i tekstualne elemente korištene u proteklom razdoblju, a pridruženi su i elementi koji svjedoče njegovu izdašnu multimedijsku praksu (fotografija, video, instalacije...). Tako on, dok bilježi kistom trag svoje ruke istodobno fotoaparatom i videokamerom "selfie"-postupkom snima svoje lice i radni okoliš, kompletirajući znakove svoje prisutnosti u vremenu "čekanja izložbe".

Za razliku od friza diptiha slika i fotografija koji se proteže cijelim prizemljem, na katu galerije Molnar organizira sasvim drugačiji prizor - instalaciju od  šesnaest visećih  žutih kabanica i niza tekstova ispisanih na grafičkom papiru većeg formata i gramature duž cijelog raspoloživog zida. Na leđnom dijelu svake kabanice otisnuto je ime jednog od  mrtvih klasika avangardne umjetnosti (Maljevič, Duchamp, Klein...), uključujući i domaće – Knifera i Gotovca, onih autora, dakle, koji čine temelj suvremenog umjetničkog razmišljanja.

Kabanice su u ovom slučaju metafore zaštite, pokrića, sigurnosti, zaštitni znakovi umjetnikova svjetonazora. U prigodno snimljenom videu, autor oblači jednu po jednu kabanicu i ritualno se, poput derviša, nekoliko puta stakatno okreće oko svoje osi izlažući pogledu naizmjence svoje lice i ime art-klasika. Tim "travestijama" i pokretima Molnar kao da postavlja pitanje svog statusa umjetnika, ali i statusa umjetnosti uopće, odnosno njezine definicije, što doslovno jest sadržaj ispisanih rečenica na zidu. Što je umjetnost?, to jednostavno i naivno, a istodobno pretenciozno i mnogo puta uglavnom uzalud postavljeno pitanje, autor je uputio  svojim kolegama-suvremenicima, poetički bliskim domaćim umjetnicama i umjetnicima. Među njima su  Božena Končić Badurina, Vlasta Delimar, Ivan Kožarić, Duje Jurić, Siniša Labrović, Boris Cvjetanović i još dvadesetak drugih.

Upitani odgovaraju na različite načine te tako čitamo lakonske ili promišljenije, lapidarne ili opširnije, rezolutne ili skeptične, ozbiljne ili humorne definicije, odnosno izjave koje to izbjegavaju biti.

Tako je zapravo cijela ova nevelika izložba u znaku pitanja i ispitivanja, evokacije i reminiscence, sumiranja i redefiniranja bez pretenzije da se uspostavi konačni status stvari. Upravo takva neuhvatljivost fizionomije, elastičnost i fluidnost njezina materijala i ugođaja čini ovu izložbu nedogmatskom i intrigantnom.

Molnar je jedan od umjetnika praktičara i mislioca u istoj osobi, njegova je svaka gesta istodobno prostudirana i spontana, redovno popraćena  verbalno i teorijski suverenom izjavom-objašnjenjem-deklaracijom. Njegova se produkcija razvija od malih formata crteža i slika, do velikih i složenih, mutimedijalnih instalacija-ambijenata; od krajnje introvertnih i hermetičnih radova do onih koji uključuju elemente socijalne skulpture. Kod njega se gotovo beskonfliktno izmjenjuju, odnosno istodobno koegzistiraju studioznost i impulzivnost, geometrija i organika, referentnost na subjektivna životna iskustva i na umjetnost ... Istodobno je prisutna  jasnoća i zamućenost, "autodenuncijacija"  i šifrirana kriptičnost, materijalno i spiritualno.

Autorova sklonost i sposobnost kontrole vlastita čina, akcije i produkcije ne dokida otvorenost artefakta ili prostornog djela. Naznaka  jasne naracije začas biva alternirana enigmatičnim simbolima i anagramima tako da racionalno postavljena premisa rezultira materijalom koji naposljetku "najpreciznije" primamo  emocionalnim aparatom, "kožom".

U svakom slučaju, na čvrstom temelju autorove zamisli raste djelo koje nema granice i lakog zaključka. Ono ostaje otvoreno i živo, omogućujući kontinuitet kontemplacije.