Čitajući Marxa

Silva Kalčić, Galerija SC, Zagreb, 2008.

Našu neposrednu svijest o fenomenološkom svijetu dobivamo kroz percepciju. Riječ "fenomen" po Norberg-Schulzu označava "nešto" što može biti doživljeno, za razliku od "ništa" kao svoje suprotnosti. Promatrač, međutim, mora imati odmak od shvaćanja percepcije kao poimanja nečega kroz manifestacije, jer mnoga suvremena umjetnička djela nemaju medijatora, tj. nisu artefakti. Akt percepcije stoga nije impresija, on ima aktivan karakter, oviseći pritom o našem stavu ili intenciji prema percipiranom objektu ili pojavi, tj. objektu u svojoj pojavnosti: stav ili intencija su diktirani situacijom (naša posudba vrijednosti "fenomena" i naša potrebitost u odnosu spram "fenomena" su organizacijski faktori perceptivnog čina) i na neki način mogu utjecati na, tj. mijenjati pojavnost – stoga se može govoriti da svi imamo (živimo) različite svjetove odnosno da se "smisao" uvijek sastoji od odnosa, uspostavlja relacijom jednog s drugim (rekla bih, i obratno: svijet je relacionaran i "funkcionira" poput našeg vlastitog zrcala). Ako je Marx u 11. tezi o Feuerbachu za filozofe rekao da su uvijek različito tumačili svijet, a stvar je u tome da se on promijeni, što je s umjetnicima? Umjetnost mijenja naš perspektivni potencijal; ona 1. "dolazi k tebi", ona je "poruka" i može biti okidač društvenih mikro i makro transformacija; ili je 2. slika društva? Ako kapitalizam poistovjećuje čovjeka s radom kojega vrši, je li to i čitač, onaj koji linearan sustav simbola zamjenjuje drugim, akustičkim ili oralnim? Riječi koje denotiraju objekt su apstrakcije, simboli koji proizlaze iz društvenog dogovora (ugovora), izgovorena riječ je zvučna ljuska referenta (označenog, objekta), i stoga kada percipiramo objekt odnosimo se prema društvu, tj. nužno u taj proces uključujemo ostale, denotirane istim simbolom, s obzirom na prethodno iskustvo i znanje o njegovom značenju: generaliziramo. M.M. progovara o umjetnosti kao o epistemološkoj kategoriji, tj. pokušava joj naći verbalni ekvivalent (langue vs. parole: jezik vs. govor, izričaj). Teorija tumačenja, hermeneutika, preporuča uživljavanje kako bi se razumjelo djelo. M.M. se uživljava u Marxov Kapital, pritom proces tumačenja možemo shvatiti kao proces samospoznaje, čitani tekst je sredstvo za razumijevanje sama sebe. Shodno tome, čitanje je kreativni proces; uostalom čak je i strast destrukcije kreativna strast, prema doktrini kolektivističkog anarhizma Mikhaila Bakunina.

Područje društvene imaginacije prostor je iluzija bez vlasnika (prema R. Pfalleru), kao univerzalnog principa užitka u kulturi. Danas ne možete jednostavno prihvatiti neku vrst postojećih ideologija ili vjera, već je potrebno stvoriti vlastitu, neponovljivu individualnost kroz aproprijaciju elemenata postojećih, živih ili umrlih, ideologija. Društvo čine elite i mase (Parete): živimo vrijeme slabljenja elite, koju zamjenjuje čovjek mase, nekom vrstom pseudoimitacije stila života elite dobivajući novu ulogu u politici i životu društva. U društvenoj proizvodnji svoga života ljudi stupaju u određene, nužne odnose, nezavisne od njihove volje. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće ih određuje: "nemoguće je ne postati onakvim kakvim te drugi smatraju" (G.J. Cezar). Marx je bio protiv podjele rada (preporuča ujutro pecati ribu, popodne orati u polju a nakon večere raspredati o filozofiji; analogno tome danas se u umjetnosti zastupa interdisciplinarnost i multimedijalnost). Rad bi trebao biti slobodan izraz života, uživanje u životu; je li takav rad umjetnika (podrazumijevajući kontemplaciju i refleksiju kao dio radnog procesa)? Specifična narav individualnosti čovjeka (umjetnika) treba se izraziti kroz njegov rad (čitanje, u ovom slučaju). Takav rad bio bi pravi izraz njegova unutrašnjeg trebanja. Cilj je ništa, kretanje (čitanje kao postvarenje, reifikacija apstraktnih koncepata) je sve. Da parafraziramo imperativne rečenice – agitacije Vlade Marteka, slušajte M.M. kako čita Marxa.