Crteži i otisci

Branka Hlevnjak: O Molnaru iz drugog ugla, Galerija Art centar, Zagreb, 1998.

Djelo Marijana Molnara pripada racionaliziranoj umjetnosti, koja u težnji za demokratizacijom (omasovljenjem), odbacuje tradicijske likovne oblike i stvara nove. Ona se veže uz materijalističku filozofiju i kritiku građanskog društva. Njena je metodološka sličnost s dizajnom neupitna. Umjetnik si postavlja likovni problem, te ga vrlo precizno analizira. Iz te analize nastaje rad, djelo koje je poistovjećeno s djelovanjem. Ono je nastalo iz funkcije (analiza problema) i kroz specifičnu likovnu konstrukciju (koja je rezultat funkcionalnog uobličavanja problema) nastao je rad (proizvod) koji sebe prepoznaje kao olikovljenje misli (koncept) u kojem se preferira način (projektiranje) nad sadržajem (djelom). Molnar istražuje sve likovne probleme od prostornih do slikarskih. Analiza i osmišljanje rada je proizvod racionalnog djelovanja i ono je izvan kategorija prirodnih "slika" poznatih stvari. Budući da se ne temelji na prirodnoj slici stvari (mimetici) već na njenoj znanstvenoj analizi (filozofiji) njegovo djelo je rubni artefakt između znanosti (načina rada) i umjetnosti (intuitivnog stvaranja oblika).

Upravo kao i u dizajnu, koji se početkom stoljeća nametnuo kao istinska stvaralačka potreba tako i u konceptualnoj umjetnosti, kojoj Molnar pripada, ljepota dolazi iznutra, iz razriješenja postavljenog problema. Kao i dizajn ova vrsta umjetnosti teži unapređenju odnosa, popravljanju društva (demokratizacijom umjetnosti), te stvaranju nove univerzalne likovne gramatike (vizualne komunikacije).

Nova umjetnost nastaje za novi zdravi svijet za novo zdravo društvo. Racionalno ulaženje u postupak stvaranja novih oblika priopćavanja na relaciji djelo- umjetnik-publika, koje Molnar prekticira od svojih početaka javnog rada od 1976. godine i ostaje im vjeran do danas, svojevrsno je otklanjanje "buke i svih viškova koji dovode do zagađenja (estetsko-etičkih). Odrekavši se osobnosti (koliko je to moguće) Molnar bi se odrekao i svih vrsta institucionaliziranja oslobodivši umjetnosti slobodan tok u životu. Upravo kao i dizajn. Molnarov umjetnički rad baziran na konceptu (zamisli) razlikuje se od dizajnerske zamisli samo po namjeni, ali ne po metodi rada. Povezuje ih racionalna i filozofska (znanstvena) analiza. Oni ne ispituju toliko nove tehnike (nisu znanstvenici inovatori) i metode rada, koliko su zaokupljeni otkrivanjem i postavljanjem te rješavanjem problema. Egzistencijalizam i materijalizam iskrčili su puteve ka novom likovnom svijetu: to je svijet znakova i simbola.

Upravo suprotno očekivanom, podređujući se materijalnom svijetu stvarnih potreba i racionalnim postupcima, izbjegavajući i čak optužujući tradicijski iluzionizam, i dizajn i konceptualna umjetnost dovele su do istog cilja: do idealizma. Dizajn se danas posvetio dubokom humanizmu i milosrđu (trećem svijetu, hendikepiranima, bolesnima, ženama i djeci), a konceptualna umjetnost je vrlo brzo postala hermetička ljepota znakova i simbola, koji budući da su bez vidljive namjene (osim umjetničke) nisu razumljivi. Prihvaća ih tek visoko educirana i produhovljena publika.

Marijan Molnar se u svom stvaralaštvu oslanja na konkretni racionalni svijet matematike i elementarnih pojava, te je stvorio slike procesa, ambijetalne zahvate, plakate ( slika + riječ ) i znakove kao koncizne plodove analiza. Vrlo jednostavni u svojoj prezentaciji ( doimaju se razumljivim ) radovi Marijana Molnara nečitki su većini obzirom da su postavljeni kao umjetnički a ne dizajnerski problemi. Drugim riječima, umjetnost Marijana Molnara dio je novih estetskih sustava koji premda racionalno postavljeni, nemaju svoju laku niti jednostavnu odgonetku. Ali to autoru i nije nakana. Postupcima uočavanja likovnmih problema, njihovim sustavnim analizama i uspostavljanjem rješenja, autor pridonosi stvaranju novih estetskih kodova, likovne gramatike (kako se rado govori) za budućnost. Njegovi radovi ne teže iskazivanju osobnosti. Odrekavši se dakle emocija svoje je stvaralaštvo podredio racionalnim postupcima oblikovanja. U djelima gdje problematizira odnos boja i oblika na razini optičkih efekata, blizak je geometrijskom slikarstvu, no Molnar je češće zaokupljen fenomenom oblikovanja prostora (fizičkog i duhovnog). Jednostavnost, a istovremeno i složenost Molnarovih djela postignuta je zahvaljujući upotrebi simbola. Značenje brojaka, boja i anagrama (trajne radi) sežu u najdalje ljudsko - božanske odnose te je duboko tradicijsko.

Nova umjetnička praksa vratila se novom umjetničkom gramatikom iskonskoj kolektivnoj svijesti. Samo umjetnik - mag zna pročitati simbole koje zapisuje i iz njih jednostavne poruke Bogova ili Bogovima. Tu leži privlačnost djela poput ovih Marijana Molnara, autora koji istražuje tajnu estetike. Ključ razumjevanja Molnarovih djela sadržan je u ideji – obliku - poruci (dizajnu-umjetnosti) formuli koja se nastoji ustoličiti već skoro stotinu godina.