In and Out

Irena Bekić, Galerija Greta, Zagreb, 25. 2–3. 3. 2013.

Dva rada Marijana Molnara  "I Want to be!" i "Šibice"  ulaze u red onih autorovih radova koji problematiziraju poziciju umjetnika i mjesto umjetnosti u sistemu  društvenih, političkih i administrativnih struktura.  Unutar tih definiranih odnosa moći uspostavlja se poredak nužnosti , a individualne su slobode svedene na ograničene izbore. Upravo je pitanje slobode jedno od onih koje okupira Molnara. "Nasuprot kreativnih i individualnih sloboda" kaže , "represivni su  mehanizmi koji djeluju u društvu; zakon ponude i potražnje, efikasnosti i profita u okviru kojeg se umjetnost profilira dvojako: uključivanjem kroz prihvaćanje istih modela ili zauzimajući utopističko stajalište nepristajanja."

S ova dva rada, Molnar  zadire u temeljne oblike političke reprezentacije unutar kojih kao umjetnik djeluje i egzistencijalno  je uključen: u državno – administrativne strukture i umjetničke institucije. Osjećajući teror poretka, on se u njega uključuje  tako što deklarira svoju isključenost. Koristeći se političkim izrazima otpora, demonstracijom i subverzijom,  preuzima diskurs sustava kojemu se opire. 

U radu "I Want to be!", umjetnik u samotnoj akciji prosvjeda iskazuje osobnu težnju za identitetom koji mu aktualni političko- birokratski poredak  dokida. Izražavajući želju da bude ono što u jednoj reprezentaciji stvarnosti i jeste, a u drugoj nije,  razotkriva apsurdnu političku tautologiju. 

Koja je umjetnikova pozicija unutar takve konstrukcije?  Umjesto autentičnosti, on bira izjednačavanje. Jesu li, onda, žuđene sloboda i individualnost  imanentne umjetničkom djelovanju moguće? Ili se radi o iluziji, utopijskim pokušajima razrješavanja nemogućeg odnosa? 

Samoironični  pokušaj asimilacije Molnarovog  Wonnabija  komplementaran je umjetničkoj akciji  "Šibice".  Jedno od temeljnih pitanja, ovdje je sloboda.

Preostaje li mjesto slobodi u sistemu umjetnosti, u nizu međuovisnosti između participanata - umjetnika, kustosa, kritičara, publike, umjetničkog djela, tržišta, kulturnih institucija, države? Molnar traži pukotinu u logici tog sistema ne bi li izrazio svoje nepristajanje na njegov neumoljiv poredak.  Akcijom  "Šibice" izvodi diskretnu diverziju na stalni postav zbirke Muzeja suvremene umjetnosti u Ljubljani  suprotstavljajući institucionaliziranoj zbirci svoj jednokratni rad.  Po uglovima muzeja, uz rubove zidova, pod eksponatima (p)ostavlja kutije šibica. Mali crni kubusi asociraju na umjetnički predmet, no s druge strane sugeriraju i simboliziraju opasnost: šibice -  iskra, eksplozija, katastrofa…

Je li doista umjetnik koji ne pristaje na potpunu asimilaciju, opasnost po utvrđeni red koji umjetničku djelatnost posreduje društvenom pogledu što ga i normira  ili on svojim nepristajanjima i iskliznućima održava njezinu vitalnost?  Strategije prisvajanja i podrivanja sustava omogućuju njegovo restrukturiranje. Zato je moguće – i potrebno  - vratiti gerilsku akciju u galeriju.

Nije loše ovdje se prisjetiti Borisa Groysa koji kaže da stvarna zadaća umjetnika nije prezentirati proizvod svoje kreativnosti već oblikovati pogled promatrača. Možda baš u otvaranju pogleda, u  ukazivanju da su umrežene normirane strukture unutar kojih živimo i djelujemo posljedica određenih konstrukcija, samo određenih pogleda, a ne nekih prirodnih zadatosti, možda baš u tome leži smisao umjetnosti.