Marijan Molnar: Inside/Outside

Marina Gržinić, Studio Tommaseo, Trst, 21. 5–20. 6. 2016.

Na izložbi "Inside/Outside" Marijan Molnar predstavlja radove nastale u rasponu četiri dekade, od 1977. do 2016.  Gledaocima daje nešto što bi praktički bila lekcija o potencijalu konceptualne umjetnosti od 1970.-tih koja se razvila unutar nove umjetničke prakse u Hrvatskoj. Kao konceptualist i body artist  Molnar je također  amblematska i snažna figura  na putanji  konceptualne umjetnosti  od njene lokalno  iskazane  mogućnosti u prostor socijalizma i bivše Jugoslavije prema njenoj globalnoj biti u neoliberalnom kapitalizmu.

Molnar nas nosi, uz sve to, bez  ikakve neskrivene kronologije,kroz uzbudljivo  putovanje koje u sedamdesetima počinje mješavinom body arta i procesne umjetnosti i sa  analitičkim uračunavanjem. To je vrijeme u Molnarovom radu kada je sve povezano s mjerenjem. Matematička pravila, mjere tijela, pogled se mjeri; prostor galerije je u razmjeru s njegovim tijelom.

Također je prikazan  svuda prisutan pokret između tijela i jezika. Koraci su izmjereni i pokreti tijela strpljivo zabilježeni. Super 8 mm filmovi  također slijede takva mjerenja; oni bilježe matematike vremena, prostora i aktivnosti tijela.

Osamdesete godine su više usmjerene prema javnom prostoru, u kojima su traženja dovedena do točke da galerija može biti garaža , a garaža može biti galerija.  Sav rad je oko izricanja zahtjeva za prostorom.Auto refleksivnost je bitna, centralna, u žiži, snaga da se traže prava da bude konceptualan umjetnik i da se nadiđe prostor galerije. Naravno, sve je muški obojeno iako je prisutna ženska točka u onom što bih nazvala eksplicitnom Molnarovom histeričnom gestom.U Molnarovom radu to je gesta koja implicira želju bez granica, bez limita Isto je prisutna u cijelom spektru njegovih zahtjeva za demokratizaciju umjetnosti. To počinje Marxom i Bakuninom; to je gesta za punom anarhijom, za ponovnim bilježenjem, za kaosom  koji djeluje  i nastupa poslije konceptualizma sedamdesetih, prebrojavajući tako kruto  i analitički formalno.

Nadalje, osamdesete su razvile iste zahtjeve prema umjetničkom radu koje su primjenjive na bilo koji drugi rad koji egzistira na odnosu rada i državnog socijalizma i što je u kapitalizmu uhvaćeno odnosom između rada i kapitala.

Kako bi ( se ) povukao iz umjetnosti , kao feuda buržoazije i krenuo u smjeru umjetnosti kao socijalne prakse, sa konceptualnom i body art umjetnošću, viđenom kao sknavljenje ideala socijalnog realizma i visokog modernizma  , tako popularnog  u krugovima akademske umjetnosti, Molnar se fokusirao na  kreativnu snagu živog rada , ali također na rad kao mogući oblik otpora, koji je važan čimbenik  u autonomnom feminističkom naslijeđu. To je talijanski pokret Autonomia iz sedamdesetih koji je ponovno iznesen na vidjelo u stavu prema suvremenoj umjetnosti.

Devedesete doslovno iznijete kroz inverziju , kako su kapitalizam i konzumerizam i TV mediji zarobili umjetnost, sada djelujući kao Mickey Mouse poduzetništvo, Molnar pita kakav oblik ima umjetnost u svemu tome. Kakva će biti umjetnička zajednica? Protiv premoćnog kapitala i biznisa koji preuzima umjetnost i kreativnost, Molnar izvodi kritiku neoliberalnog vjerovanja u normativnu ulogu suvremenih umjetničkih institucija.

Zbog toga, intervencije u umjetnosti mogu proći kao gotovo nevidljive geste, kao  na primjer ostavljanje šibica u kutu galerije.

Sada je vrijeme da ponovno izroni, -  ponovno se pojavi, ali drugačije.Stoga video Family iz 2014, koji je čudan, -neobičan u najboljem smislu. Post socijalistički život na selu, transformira staru ženu ( izveo Molnar sam) u jednu gotovo mirnu i nijemu, rijetku vrstu. Njena usamljenost djeluje kao najbolja trofejna slika koja se može snimiti. To izgleda kao da je trenutni gledatelj vrhunski voajeristički šljam.

Na kraju, je video Das Kapital/Die Kunst iz 2016. Kapital i Umjetnost, uhvaćeni između neutralnog gramatičkog roda kapitala (njemački član das) ženskog roda umjetnosti ( njemački član die) daje  grub,ali realističan pogled na suvremenu umjetnost. Nije čudno da je posljednji rad posveta Marxovom Kapitalu u kojem Marx daje kritičku analizu kapitalizma kroz političku ekonomiju.Umjetnost je danas taoc novca, financijskih krugova, tržišta umjetnosti i show businessa.Molnar u videu izvodi intervenciju koja pobrojava i sumira vrijeme između 1977. i 2016. godine ( ponovno kao u počecima sedamdesetih) ali sve zajedno drugačije. Imena Julija Knifera, Yves Kleina, Josepha Beysa, Ad Reinharda, Wolf Vostella su otisnuta na kišnim kabanicama i sam Molnar nosi kišnu kabanicu dok snažno udara pečat na stranice Marxovog Kapitala, trgajući  stranice knjige ,  guzvajući i spaljujući stranice. Prijelaz od neutralnog roda kapitala prema ženskoj poziciji umjetnosti je obsesivan proces uhvaćen u današnjoj prebirokratiziranoj mašineriji administracije i financijskih krugova.

Može izgledati prilično cinično, ali također podcrtava trajni osjećaj nade baš zbog toga jer je bez nade.