Oktava
Damir Grubić, Galerija CEKAO Zagreb, 2–29. 4. 1991.
Priklonivši se svijetu geometrijske strogosti u gradnji slikarskih predodžbi, Molnar je suptilno razradio simboličnu strategiju u kojoj odnos broja i oblika dobiva nerazlučiv spoj. Slika je posljedica aritmetičke razrade, ona se uobličuje kao mentalni proces koji otima slučajnosti njezin lakonski privid igre. No pod budnim okriljem racionalne tvorbe ugniezdilo se snivanje. Ispod zorne predvidljivosti vreba njezin tajanstveni antipod.
Mistika broja temelj je Molnarove poetike, iz nje razvija svoju čitku kompozicijsku shemu, simetričnu artikulaciju jednostavnih oblika koji su fiksirani u plošnim kvadraturama slikovnog polja. Jednostavnost je primarna odlika Molnarove sintakse. »Manje je više« možemo odmah pritom pridjeti njegovu izrazu stari slogan primjenjiv naročito za one umjetnike modernizma koji su idealistički smjerali otkrivanju univerzalnih principa, u potrazi za kozmičkim ključem svih počela kretale su se generacije slikara koje su iznova otkrivale fascinantne predjele geometrijske ljepote ponad naše prozaične egzistencije. Poput nekih novih mitskih Argonauta upustili su se u avanturu iz koje mogu izaći neozlijeđeni sačuvaju li tajnu onog, što su nazreli u tamom zastrtom prostoru gdje nema stijenki, smjera kretanja, osim neprekidnog uviranja u prazninu. Na svjetlo dana iz nje se pomaljaju nepoznati obrisi novih formi ocrtanih u duplji podsvijesti očvršćuju u polje vidljivog i zaustaljaju u nepomičnost konkretnog. Tu, pročišćeni mnogih taloga, tajanstveno obitavaju u strogoj građevini slike, prostira se prostorom koji su osvojile, napučile govorom vertikala, uzdizanju ili spuštanju linija smirene, uravnotežene metrike.
Oktava
Marijan Molnar
Mirovanjem u samoj sebi, zapretena u vlastitom ovoju, tajanstvena »unutrašnjost« latentno teži izrastanju. Ona sama uvija se i izvija, pulsirajući energiju središta u zatvorenom krugu vlastite »utrobe«. Začahurenost mirujućeg otvara se u osam strana koje su četiri uporišne točke rastvorenog, svaka dvostruka u sebi, kao svijetlo i tamno, toplo i hladno.
Podvostručeno četiri, naizmjenični ritam širenja i stezanja, dvojstvo je koje nosi oktavu. Ono uspostavlja »gornje« odvojeno od »donjeg« i silaznim i uzlaznim kretanjem kroz nepomičnu začahurenost. Uzajamno djelovanje dviju četvorki, u napetosti suprotnih sila otvaranja prema središnjoj zbijenosti zatvorenog, stvara dubinu, visinu i širinu praprostora, njegov istok i zapad. Bivajući na početku i na kraju vremena to je ogoljelo mjesto i podneblje događanja »svijeta«. Praznina je jednostavnog protezanja koja već nosi svoje ispunjenje u sebi: svjetlom i tamom, težinom zasićenog i lakoćom ishlapljivog. i njegove granice koje će ga obuhvatiti i zaustaviti u njemu su samom.
»Hrana« je materijalizirana energija, nastala djelovanjem oktave u jednom. U svojoj pretvorbi ona prolazi kroz »usta« u »utrobu« da bi se ponovo vratila kao preobražena »tvar svjetla«. Pulsiranje otvaranja i zatvaranja četvorke (unutrašnje i vanjske) kroz središte (»usta«) osnova je vidljivosti i nevidljivosti, bitnog dvojstva u izgledanju svijeta.
Promatrač gleda. Uronjen u vlastito gledanje on vidi kao vidljivo ono što je već izgledom svoje pojave dano. Stvar svojim izgledom prikriva zaštićeno središte, svoju nutrinu. Tankim ovojem ona je izložena svjetlu pogleda, dok njezina unutrašnjost ostaje u tami. Izokretanjam ove perspektive dogada se obrat vlastitim uvijanjem do granice prilaza postojanje (mit smrti i uskrsnuća). U tišini i odsutnosti pojavnog naslućuje se oktava, struktura osam - jedan i jedan - osam.
»Destrukcija« je napad na stvar u njezinu prividnom postojanju. Dekompozicija rastvara našu ušančenost u privid, igru izgleda, i preko pojavnosti (sedam) punog ciklusa (dvanaest) svijeta dovodi nas do osam djelovanja kroz jedan.
Gledanje pripada gornjoj razini, koja je udvajanjem kroz oktavu simetrična donjoj, razini niskog i banalnog. Trivijalnost je tako samo izokrenutost suptilnog.