Ponovno pronađeni predmet

Ružica  Šimunović, Galerija Bačva, Dom HDLU, Zagreb 2–12. 9. 2008.

Kako cijela civilizacija leži na podu, tako će i Hrelić ostati na podu, komentirao je bio prije par godina direktor sajma na Jakuševcu, popularnog Hrelića namjere Grada Zagreba o njegovom zatvaranju i preseljenju. U toj usputnoj rečenici, koja vjerojatno nije ciljala dalje od konstatacije da će sajam opstati, paradoksalno, sažeto je stanje suvremenog društva, misao o zastranjenju kontinenata, kako Paul Virilio vidi sudbinu ovog novog stoljeća i predviđa metropolizaciju; društvo sutrašnjice koje bi se raspalo na dvije suprotstavljene kategorije; na one koji će živjeti u stvarnom vremenu virtualnog grada, u virtualnoj zajednici bogataša i na one koji će preživljavati na rubnicima stvarnog prostora lokalnih gradova.

Jedan od stalnih trgovaca na podu je i Zvonko Majstorović, protagonist novog projekta Marijana Molnara. Ambijentalna instalacija Ponovo pronađeni predmet polazi od ideje preseljenja njegove robe s Hrelića u prostor galerije Bačva. Umjetnik se štoviše, postupajući kao antropolog urbane svakodnevice, dobro upoznao s akterom priče, obišao je njegov depo/deponij, na videu je zabilježio susret s trgovcem, njegove komentare o nazivlju, povijesti i načinu nabavke pojedinih predmeta. Konačno, Majstorović je pozvan  da u galeriji osim izlaganja i prodaje robu, a, saznat ćemo iz video zapisa, sklopljen je i ugovor po kojem dobitak od prodaje ide u trgovčeve ruke.

Molnar je u galeriji rekreirao situaciju sa sajmišta no jednostavan čin postaje kompleksan samim preseljenjem takvog /u društvenom, socijalnom, ekonomskom ili kulturološkom smislu/rubnog prostora u zonu središta. Mjesta koje, u ovom slučaju, nije protokom korporativnog kapitala nego politikom državne skrbi zaštićeni pa time i privilegirani prostor. Tim postupkom Molnar je isprovocirao pitanje o protoku robe i novca u dvije različite situacije. Prva se tiče slučaja kad trgovac na sajmu, koji umnogome funkcionira kao crno tržište, za otkupljen ili odbačen predmet plaća najam iz sume koju dobije njegovom pre/prodajom. Suprotstavljen mu je slučaj kad bi trgovcu ulaskom u bolje usustavljen prostor galerije trebao biti osiguran veći profit. Prije svega jer umjetnik, svojim, to jest za projekt dobivenim državnim/društvenim ili sponzorskim sredstvima, financira trgovčevu placarinu u galeriji. Pa i zato jer bi običan predmet premješten u umjetnički/institucionalni kontekst mogao, kao novo uspostavljeni artefakt, dobiti na cijeni. U svakom slučaju za trajanja izložbe mogli bi se pratiti načini funkcioniranja dvaju sustava, sajma i galerije, ruba i središta gdje spada i tržište umjetninama.

Ali znamo li da Molnar primjerice inzistira na prodaji samo one robe niskih cijena, jasno je da naglasak njegova projekta neće biti na mogućoj analizi funkcioniranja hrvatskog post tranzicijskog tržišta/društva. Razmatranjem tog pitanja, na tragu nedavno ostvarenog projekta «Čitajući Marxa» /2008/- u kojem čita Marxa i povremeno stavlja masku Mikija Mausa -  umjetnik se ne bavi izravno nego je, subverzivno, tek naznačio mogući diskurs razumijevanja društvene stvarnosti u kontekstu globalnog poretka i mita o društveno odgovornom kapitalu. Ono što Molnara zapravo zanima jest dublji aspekt značenja čina premještanja samog objekta.

Buvljaci su, kaže Cuauhtémoc Medina, crne rupe označenog, mjesta na kojima objekti gube naslijeđeno značenje koje im je davalo osjećaj pripadnosti, mjesta na kojima prelaskom u druge ruke dobivaju nova značenja. Projekt Ponovno pronađeni predmet vidimo upravo u takvom pokušaju sagledavanja značenja predmeta, u Molnarovoj zaokupljenosti kako objektom tako i subjektom, odnosno komunikacijom i identitetom u vremenu posvemašnje informatizacije. Taj pokušaj, kako će ga drugdje nazvati, identifikacije pretpostavlja pitanja kao što su, među ostalim, ona o tomu kako djeluje mehanizam prepoznavanja ili što nam još znače lica među stvarima. Ako smo u podtekstu takva pristupa, na prvoj razini umjetnikova manipuliranja idejom sajma/galerije prepoznali promišljanje na tragu Marxova fetišizma robe ili Baudrillardova sustava objekata, to jest društva konzumerizma, čime se Molnar bavio u akcijama Prevođenje, Isto i različito /2005-2006/, a unutar njih vrlo izravno u akciji You need more!, rekli bismo da u Ponovno pronađenom predmetu radi na potkopavanju one Baudrillardove kritike /suvremene umjetnosti/ po kojoj se prava demokratizacija ne bi sastojala u slobodnom pristupu estetskom užitku, nego u trans estetskom dolasku nekog svijeta u kojem bi svaki predmet, bez razlike, imao svojih pet minuta slave. Kad bira manipulirati izlaganjem običnog predmeta Molnar nema namjeru ironizirati pa ni baratati značenjima proizašlima iz njegove ne/autentičnosti nego, upravo kako je to bio učinio u Knjizi dužnika /2001/, što se sastojala samo od imena dužnika njegovog oca ugostitelja, dati naslutiti da postoji priča i splet međuodnosa iza svakog, od prepoznatljivog identiteta ispražnjenog imena ili predmeta. Dakako, i iza svakog /nepoznatog/ lica, teme kojom se Molnar bavio u projektu Svjedoci /2000-2002/ u kojem, zbog činjenice da je riječ o odnosu dvaju subjekata, promatranog i promatrača, najjasnije dolazi do izražaja Molnarovo istraživanje nelagode u komunikaciji.

Osim toga, Ponovo nađeni predmet čvrsto je vezan uz instalaciju Ostaci/Smeće/2001/ to jest iz nje proizašle instalacije Sistem nađenih predmeta /2003/. Upravo uz nju,  za razumijevanje Molnarovog pristupa, stoji važan citat prema Aristotelu; I tako se sve stvari, kao i riječi mogu razvrstati u nekoliko /od osam do deset/ kategorija i to, kako prema njihovom podrijetlu tako i prema njihovom svršetku, putanji koja određuje njihov put i sudbinu.

Za Sistem nađenih predmeta umjetnik je bio za svaki pojedini od osam predmeta /cigla, vrećica kavu, kanta za vodu, čizma,…/ nađenih na lokalitetima oko mjesta Reke stvorio identifikacijsku karticu na kojoj su fotografija predmeta i topografska karta Reke, sustav od četiri znaka kao što su saonice ili krnji trokut te tekst koji pretpostavlja, odlukom  umjetnika, tri mogućnosti percipiranja predmeta. To su pogled iz globalnog i osobnog rakursa kao i mogućnost upućivanja na neko drugo mjesto gdje postoji određena vrsta odgovora.

U Ponovo pronađenom predmetu Molnar se više ne drži liste od osam /nađenih/ predmeta. Fotografirao je i izložio više od tisuću predmeta i za svaki, po muzeološkom obrascu, izradio inventarnu karticu. Stvorivši  svojevrsnu Knjigu pohrane predmeta, objektima je i formalno osigurao status artefakta.  Na taj je način od trivijalnih, rabljenih predmeta kao što su odjeća, obuća, alat, radio prijemnici, suveniri, igračke, vojna oprema… stvorio privremenu/virtualnu zbirku. Kupnjom na licu mjesta, neki od predmeta postat će dio privatnih zbirki. Ili će, moguće, ući u muzejsku/institucionalnu zbirku koja bi se, primjereno onom virilijevskom zastranjenju kontinenata, bavila arhiviranjem nasumično odabranih objekata ili informacija kao jedinih izvornih tragova u dekodiranju vremena/prostora.

Međutim Molnar želi naglasiti da, upravo zbog prisutnosti subjekta, igra dekodiranja nije jednostavna i da njezina pravila ne moraju biti vjerodostojna nego su fluidna i oprečna. U Sistemu nađenih predmeta, umjetnik je izlaganjem predmeta otvorio mnogo značenjskih slojeva čitanja predmeta. U Ponovo pronađenom predmetu identifikacija je sličnog predznaka, ali, upravo zbog naglašavanja da je riječ o ponovno pronađenom predmetu, njegovo značenjsko demaskiranje ovisno je o identitetu i poziciji subjekta. Komunikacija subjekt/objekt uspostavlja se kroz razlaganje lokalnog i/ili globalnog identiteta vremena, društvenih i političkih okolnosti u kojem je predmet nastao ili se izlaže. S druge strane, uspostavljen je socijalni prostor razmjene iskustava i sjećanja te je, u konačnici, stvoren uvjet za djelovanje asocijativnog apparatusa, slobodnog pronalaženja značenjskih veza između predmeta i osobne traume, nelagode, nostalgije ili žudnje subjekta. Ulančavanje i umnažanje značenja predmeta širit će se i tijekom procesa /kao i nakon/ njegove kupnje ili ostanka kod dosadašnjeg vlasnika. Objekt kakvog dakle zatječemo na postavu jest znak koji čeka svog interpretatora. Pitanje je međutim što donosi inicijacijski susret? Hoće li i na koji način dislociranje objekta/subjekta sa sajma u galeriju odrediti značenjsku matricu ponovno pronađenih odnosa te hoće li subjekt odrediti svoj ponovno/novo pronađeni objekt ili obrnuto?