Pregled rada 1998. – 2008.

Ivica Župan, Zavičajni muzej grada Rovinja, 26. 9–25. 10. 2009.

Od samih svojih osvješćenih autorskih početaka Marijan Molnar pratio je dominantne umjetničke pojave, stilske mijene, nove tendencije, trendove, probleme, teme, metode i postupke svog vremena, i to kao uistinu relevantan sudionik svih tih gibanja i strujanja koja - kao rezultat poslovičnih recipiranja globalnih trendova - tradicionalno zahvaćaju i našu umjetnost. Kao i neki drugi naši slikari njegova naraštaja, i Molnar se u studentskim godinama okušava u informelu, koji je i u kasnim 1970-ima poticajno ishodište našim mladim slikarima, a oslanja se i na poetike kasnih europskih modernista poput Dubiffeta, Kleina, Manzonija, Castelanija... Potom se s respektabilnim postignućima okušava u radovima-fotografijama koji dokumentiraju postupke i procese jezičkih istraživanja, a ostvario je i niz akcija čiji je cilj bio "propitivati poziciju i narav umjetnosti i umjetničkog djela u okolnostima njihove realne društvene kontekstualizacije".

Autor je brojnih "site specific" i "on line" radova. Radovi  mu se često međusobno nadovezuju, oblikujući šire tematske cjeline i cikluse. Bilo da istražuje pozicije manjina, temu drugog, društvene margine i marginalizacije, percepciju globalnih odnosa ili pak osobni identitet, Molnar iznova rabi kreativni potencijal "anonimnosti" istražujući genius loci lokalne kulturne i socijalne sredine. Od početka se razlikovao od grupacija konceptualista i postkonceptualista u koje su ga kritičari poslije smještali, po tome što se nastojao zadržati na rubu izvan matične orijentacije svojih kolega. To se očituje u odabiru njegovih tema i ambijenata, od kojih je najprepoznatljiviji, ambelematski motiv, koji se neprestano ponavlja, njegovo rodno mjesto Reka pored Koprivnice.

Na ovoj izložbi Marijan Molnar, Pregled rada, 1998. - 2008. predstavljeni su pojedini za njegovu morfologiju znakoviti radovi iz cjelovitih projekata u mediju videa, fotografije, objekata i instalacije. Značajan dio onoga što je Molnar stvorio ovdje je nazočan i u obliku dodatne dokumentacije.

Fokusirajući se na mali, po ničemu specifičan ruralni prostor rodne Reke, na banalnom i neherojskom uzorku vlastite egzistencije - prepričavajući intimne doživljaje, reminiscencije i preokupacije, koncentrirajući se na motiv obitelji, doma, prostora i vremena odrastanja – Molnar i dalje uporno, sa za recepciju jednako zahtjevnim uradcima i sjajnim rezultatima, uspijeva ispričati puno toga od općeg  značenja, preispitivati važnost kontekstualnog, primarnog i sekundarnog značenja, pretresati odnos posebnoga i općega, osobnoga i javnoga, racionalnoga i iracionalnoga, banalnoga i umjetničkog... a u konačnici podastrijeti i komentar sudbine umjetnosti i njezine recepcije u našoj civilizaciji.

Jedan od najznakovitijih aspekta Molnarova opusa jest otvorenost i nekonzerviranost pojedinih njegovih radova ili ciklusa, dakle činjenica da se svi njegovi projekti revitaliziraju i usložnjavaju, nadopunjuju u medijsku, motivsku i značenjsku mrežu. Molnarova stvaralačka geneza bogata je, a nastaje tako da u svakome novom ciklusu dio problema prenosi iz prethodnog ciklusa ili ranijih izložaba, problemske cjeline, dakle, slaže i ulančava u određene blokove kako se oni - zahtjevni teški za odgonetanje - ne bi previše raspršili i rasplinuli. Tu prepoznajemo i težnju sumiranju, sažimanju iskustva te nastojanje da se s određene distance uspostavi odnos prema starijim radovima, i to na način koji nije sentimentalan nego produktivan. "Pritom, dakako, izvorna značenja pojedinog fragmenta ostaju neokrnjena, ali se cjelina odčitava u kontekstualno izmijenjenim zaključcima", zapisao je davno Marijan Špoljar.

Svaki novi ciklus - osim popudbine u obliku staroga problemskog sklopa - uvođenjem novih problema, više ili manje komplementarnih s postojećim, trasira novu perspektivu ovoga intrigantnoga i beskompromisnoga umjetničkog rukopisa. Dijelovi ili čak cijeli problemski sklopovi prijašnjih izložaba nerijetko ulaze u nove, složenije i opsežnije kontekste i raščlambe, pa se ideje i stvaralački prosedei starih radova u značajnom dijelu revitaliziraju novim ostvarenjima. Na taj način Molnar redovito iznalazi uvijek nove perspektive za neprestanu samoobnovu vlastite morfologije. Otvorenost svojih radova ispitivao je i ponavljanjem nekih projekata, što je rezultiralo mrežnom otvorenošću.

 Mreža konstelacija Molnarovih enigmatičnih i mentalno složenih problema zapravo je najviše nalik mreži kompjutorskog umrežavanja, a njegove problemske cjeline uglavnom se javljaju kao dvojnosti, dvostrukosti i dvoznačnosti, bipolarnosti, opoziti i ambivalentnosti: toplo-hladno, osvijetljeno-zamračeno, izvorno-stvoreno, javno-privatno, osobno-društveno, unutarnje-vanjsko, prije-poslije, javno-privatno, anonimno-slavno, racionalno-intuitivno, pojedinačno-opće, strast-pročišćenje, naglašavanje-potiranje, gradivost-razgradivost, otvoreno-zatvoreno, puno-prazno, prolaznost-vječnost, predočeno-nepredočeno.

Ideja mreže pojavljuje se i u najnovijim radovima, a povezuje se s nastojanjem da se ostvari novi međuodnos između sudionika i promatrača, da se odredi njihova poziciji s obzirom na novi status koji ima pitanje "subjekta", također i s pitanjem vezanih za vremensku dimenziju koja se za Molnara prvotno pojavljuju kroz praksu ponavljanja, odnosno onoga što se izvodi "drugi put" i pojava razlike koja iz toga proizlazi. Taj temporalni aspekt za Molnara je bio poticajnim već u ranim radovima procesualnog karaktera u smislu ideje tijeka, razvoja itd. (ciklus Vatra, Dnevni obrok umjetnika itd.), ali tada to poprima novu boju.

Ostvarivanje mreže u skladu je i s Molnarovim razmišljanjima o potrebi uspostave novog odnosa između njega kao autora i receptora: zamjenom njihovih pozicija i umnožavanjem točaka i aspekata djelovanja i prosuđivanja nestaje dominantna pozicija moći i nadmoći subjekta i pasivnosti objekta. Molnar receptom namjenjuje aktivnije sudjelovanje u recipiranju njegovih artističkih napora, a ta je relacija u radu posebice naglašena kroz temu svjedoka.

Dakako, ovo  je samo jedno od mogućih iščitavanja Molnarova artističkog napora, za odgonetanje zahtjevna, ali istodobno i semantički nezaokružena, nezasićena i otvorena za različita tumačenja, što Molnara ponovno potvrđuje kao jednoga od naših uistinu najintrigantnijih likovnih stvaraoca.