Reka–Zagreb: Dvije ulice, dva mjesta, dvije sudbine...

Ana Dević, HAZU, Gliptoteka, Zagreb, 23. 11–13. 12 2002.

Projekt REKA-ZAGREB: DVIJE ULICE, DVA MJESTA, DVIJE SUDBINE ispituje prošlost, sadašnjost i budućnost dva konkretna mjesta - Prvomajske ulice u malom mjestu Reka kraj Koprivnice i Medvedgradske ulice u Zagrebu. Ispreplitanjem motiva važnih za memoriju oba prostora, njihovom daljnjom razradom i sučeljavanjem, Marijan Molnar pokušava uspostaviti komunikaciju između tih, ne toliko geografski udaljenih toponima, već načinom života oštro razgraničenih socijalnih sredina. Svakodnevni identitet dviju ulica određen je nesrazmjernom različitošću, kontrastom iz kojega se očitava, ne samo raskorak ritma života u gradu i na selu, nego općenito, gorući problemi odnosa centra i periferije te njihovi poražavajući rezultati i popratne posljedice.

Na različit način sudjelujući u aktivnostima obiju socijalnih sredina Marijan Molnar kroz osobnu, ambivalencijama obojenu vizuru pokušava zahvatiti širu sliku toga konfliktnog odnosa, iznoseći u prostoru središta socijalni pejsaž jedne anonimne, no sasvim konkretne društvene margine.

Molnarovo rodno mjesto Reka kraj Koprivnice igra važnu, gotovo ključnu ulogu u umjetnikovu radu bez obzira je li ono pozadina ili mjesto realizacije rada, njegovo idejno ishodište ili tema. Reka je malo i moglo bi se reći ni po čemu osobito selo 90 kilometara udaljeno od Zagreba. Stanovnici Reke uglavnom se bave poljoprivredom, obradom zemlje i uzgojem životinja. Molnarovi se radovi često međusobno nadovezuju, oblikujući šire tematske cjeline i cikluse. Bilo da istražuje marginalizaciju i položaj manjina, percepciju globalnih odnosa u sklopu društvene margine, ili pak propituje osobni identitet i obiteljsko nasljeđe, Molnar istražujući 'genius loci' svog rodnog mjesta iznova rabi specifičnost 'anonimnoga' i njegov kreativan potencijal. Iako Reka poprima različita kulturološka značenja i ocrtava širi kontekst, Molnar se ne bavi mitologiziranjem tog mjesta, nego mu je ono svojevrsni socijalni 'lakmusov papir', mjera različitih suodnosa i mreža. Osobna dimenzija tog odnosa svakako je obojena najdubljim ambivalencijama; što se više bavi Rekom, Molnar se od nje, paradokslano, izmičući se, sve više i udaljava. Konkretno mjesto time sve više postaje apstraktno, no ono zorno odražava postojeće društvene simptome, i dok se ono privatno poopćuje, toponim Reke transformira se na razinu znaka. Izdvajanjem jedne, naoko bezimene geografske točke, Molnar ocrtava nimalo banalan položaj pogleda, širu socijalnu perspektivu iz koje istražuje suodnosno polje čovjek-prostor.

Podudarnost u izravnoj ili posrednoj povezanosti s masovnom, industrijskom uporabom i eksploatacijom životinja ishodište je projekta REKA-ZAGREB: DVIJE ULICE, DVA MJESTA, DVIJE SUDBINE.  Novootvorena farma za uzgoj kokoši u Prvomajskoj ulici u Reci evocirala je činjenicu  da je i prostor današnje Gliptoteke nekada bio tvornica za preradu kože. Marijan Molnar istražuje njihove recentne identitete i društvene funkcije, propitujući svagdašnjicu i buduće mogućnosti eventualnih prenamjena. Projekt se odvija na nekoliko paralelnih razina, a uz galeriju obuhvaća i vanjski ulični prostor.

Povezujući kontekst dviju ulica Molnar rabi potencijal samog izlagačkog prostora, obrise i proporcije industrijske arhitekture početka stoljeća. Videoprojekcija transponira statični prizor frenetične, dehumanizirane atmosfere unutrašnjosti farme kokoši nesilica iz Prvomajske ulice u Reci. Prostor galerije time postaje svojevrsna međuprostorna točka kojom su povezana i sučeljena dva zasebna lokaliteta i njihove specifičnosti. Drugu prostornu cjelinu izložbe čini zasebni ambijent s jajima i video radovi 'Svitanje u Prvomajskoj' i 'Svako jutro jedno jaje'. 'Svitanje u Prvomajskoj' svojevrstan je pandan snimci psihodelične unutrašnjosti uzgajališta, a oba videorada uporabom statičnog kadra objekivno registriraju postojeću situaciju. Komorni ugođaj svitanja u tišini malog mjesta bilježi ranojutarnju svjetlost koja postupno otkriva izgled Prvomajske ulice i obližnji eksterijer tvornice.

Video 'Svako jutro jedno jaje' intimni je i pomalo ironično intonirani 'dnevnik' kojim umjetnik bilježi svoj neobičan jutranji ritual. Umjetnikovo konitnuirano i gotovo sustavno izjedanje jaja, nalikuje nekom neizbježivom, monotonom poslu, a manje uobičajenom doručku. U kuhinjskom ambijentu, unutar statičnog kadra, u određenim vremenskim razmacima pratimo umjetnika kako isključivo jede tvrdo kuhana jaja.  Prisutna je napetost i određena doza humora, a apsurdnost situacije pojačana je dojmom različitih 'šilt- kapa' koje umjetnik nosi za izvođenja ove serije privatnih performansa. U jutarnjem obredu jedenja jaja – kako naglašava sam umjetnik –  kao u nekoj izokrenutoj logici krug suprotstavljanja zatvara se pitanjima: Kakav je odnos između jaja i umjetnosti?, Što su tu jaja i što umjetnost? Formulirana kroz metaforu jaja uvodi se tema svagdašnje, 'gole' egzistencije i mogućnosti njezine transformacije u sferu umjetnosti. Time je naznačena medijatorska uloga umjetnika, čijim se posredništvom pokušava uspostaviti komunikacijska veza između dva istodobno udaljenja i sljubljena svijeta: svagdašnjeg života i svijeta umjetnosti. Izlaskom iz izložbenog prostora u dinamiku socijalnog života priča o dva mjesta zahvaća pitanje o tome koliko mikro sredina ulice može odrediti ili ograničiti svoje stanovnike. Nešto prije otvaranja izložbe i za vrijeme njezina trajanja Molnar inicira dijalog sa stanovnicima obiju ulica, otvarajući nove komunikacijske mogućnosti. U suradnji sa stanovnicima Prvomajske ulice realizirana je serija videointervjua kojima se propituje svagdašnjica, ali i niz životno važnih tema. Izjave stanovnika Prvomjaske u obliku letaka prosiljeđuju se stanovnicima Medvedgardske ulice, koji mogu pismenim putem nastaviti započetu komunikaciju.

Načelo izmještanja, reoznačavanje prostora, promjenjivost njegova identitea u vremenu te istraživanje mehanizma podvajanja i stvaranja 'dvojnika' – stalne su odrednice Molnarova rada. Raniji umjetnikov rad 'Sjećanje na tri kvadrata' iz 1998. na sličan način problematizira dvojnost lokaliteta i njhovu povezanost u trećoj točki. Na razmeđu dviju  zagrebačkih gornjogradskih ulica, točnije, na uglovima dviju zgrada, Molnar je postavio ploče kakvima se označavaju ulice. Na pločama su bila ispisana mjesta i datumi (Reka 16. 2. 1977., i Galičnik 13. 8. 1996.) održavanja autorove landartističke akcije 'Tri kvadrata na zemlji', izvorno izvedene u Reci te potom reaktualizirane u Galičniku. Suodnoseći bivšu i sadašnju tvornicu te njihove moguće funkcije i identitete, umjetnik ih unatoč razlikama i razgraničenjima promatra kao svojevrsne dvojnike. Iako bi se možda moglo očekivati da se Molnarov projekt izlaskom iz sfere umjetnosti ponajviše bavi čovjekovim odnosom prema životinjama, taj odnos zahvaća se posredno, i to u odnosu prema umjetničkoj praksi i sustavu umjetnosti. Molnar se i dalje bavi pitanjima umjetnosti, no u situaciji kada se njezina funkcija razmatra u bitno drukčijem okruženju koje je dovodi u pitanje i dokida njezinu samorazumljivost. Pitanje 'Može li današnja farma kokoši postati u budućnosti prostor umjetnosti?' postavljeno u obliku reklamnog plakata u neposrednoj blizini Prvomajske ulice valja shvatiti retorički, kao specifičan oblik autoironije u kontekstu odnosa margina – centar. Često zamjetna nelagoda, napetost ili melankolija u Molnarovim radovima proizlazi iz suprotstavljanja, sučeljavanja različitih oprečnih sadržaja i iz nemogućnosti njihova krajnjeg razriješenja. Projekt REKA-ZAGREB: DVIJE ULICE, DVA MJESTA, DVIJE SUDBINE stoga ponajviše upućuje na nerazriješivu prirodu tih konflikta.