Marijan Molnar: Samostalna izložba

Ivica Župan, Galerija Bernardo Bernardi, Zagreb, 26. 1–20. 2. 2001; Centar za kulturu Čakovec, 21. 2–5. 3. 2001.

Tri projekcije

Marijan Molnar u svakom svom ciklusu dio problema prenosi iz prethodnog ciklusa, ulančava ih u određene blokove kako se oni - zahtjevni i teški za odgonetanje - ne bi previše rasplinuli. Mreža Molnarovih problema sliči mreži kompjutorskog umrežavanja, a problemske se cjeline javljaju kao bipolarnosti: toplo-hladno, osvijetljeno-zatamljeno, izvorno-stvoreno, unutarnje- vanjsko, osobno-društveno, puno-prazno, gradivo-razgradivo, statičnost-protočnost, prolaznost- vječnost... Na svakoj svojoj novoj izložbi Molnar uspješno zanavlja, sintezijski rekapitulira i reaktualizira i formalne elemente svoje originalne morfologije pa njegove napore redovito doživljavamo kao nesvršenu i nezavršenu procesualnost koja se uspostavlja u suodnosu, neprekidnu dijalogu - privremenom srastanju i sučeljavanju - tema, problema i elemenata njegova rukopisa.

Tako i svaki od tri segmenta koji čine ovu izložbu ima svoju genezu i povijest u koju smo se mogli osvjedočiti na ranijim izložbama, gdje se ti segmenti, njegovi krucijalni znakovi i grafemi, pojavljuju u različitim inačicama, u međusobnim komplementarnim odnosima, relacijama i sukobljavanjima, gustoći značenja. I u ovoj prilici ta tri segmenta, svojim autonomnim značenjima, nejednoznačnostima, simbolikama i metaforičikim sklopovima, koji se i sada približavaju ili razilaze, usložnjavaju i uzglobljuju u cjelinu, stvaraju unutarnju isprepletenost, napetost. Problemi koje Molnar elaborira u svakom od segmenata izložbe, kontrastirani, sučeljeni u svim svojim značenjskim relacijama, bolje rečeno u zgusnutoj značenjskoj mreži, pomažu jednan drugome da se afirmiraju. Njihova se značenja i poruke "hrane" jedni drugima, a zapravo se i receptorov napor "hrani" isprepletenošću i značenjima svih tih strukturalnih elemenata, njihovim međusobnim suodnosima i interferencijama.

Svaki segment, svaki dio Molnarova krajnje personalizirana sustava znakova, svaki njegov za nas često puta enigmatski ideogram ili kriptogramska slika, u pravilu teška za iščitavanje, izviru iz jedinstvenoga tematskog kruga. "Tri projekcije" problematiziraju područje triju površina u kodificiranu međuodnosu nastalih iz prepletanja dviju autorovih preokupacija: revivala jednoga staroga Duchampova rada, "Proljeća," koji tematizira umjetnikovu nedoumicu i podvojenost, a prethodnica je "Velikog stakla" i brojčanih odnosa dobivenih iz strukture Molnarova staroga lanartovskog ostvarenja "Tri kvadrata: 1, 20 i 100)". Iz tih se temeljnih parametara razvijaju mogućnosti koje su sada ostvarene u slikarskom mediju, a one se razlažu kroz ambivalentnosti, bipolarnosti i dualitete poput pozitiv-negativ, prozirno-neprozirno, crno-bijelo, unutarnje-vanjsko, vidljivo-nevidljivo, evidentno-skriveno, lomljivo-čvrsto, zaštićeno i izloženo...

Molnar tu obnavlja i vlastito promišljanje odnosa između slike i objekta, središta i ruba, uvećanja i smanjenja, napetosti i mirovanja, pri čemu je posebice akcentuiran odnos rub-središte. To se naročito eksplicira kroz sliku-metaforu projekcije kao odnosa središta-očišta i imaginarnih pravaca širenja pogleda.

Drugi segment izložbe, "Slika-objekt", postavljen u središtu galerijskog prostora, a budući da ima najslabiji semantički naboj, u neku je ruku mjesto prekida, stanke, predaha na izložbi i ublažava napetost između semantika preostalih dvaju segmenta, lako se njegova morfologija - vizualna atraktivnost i živahnost - naizgled neovisna i drukčija od značajki preostala dva segmenta, pažljivijim se promatranjem zamjećuje ritmiziranje u pojavljivanju ploha, ali i opažaju detalji koji dokazuju srodnost, pa čak i zajedničko duhovno ishodište svih triju segmenata izložbe. I njegova je morfologija utemeljena na dualitetu, pa i na dualitetu slikovnog polja i objektnoga te značenjem ispunjena i praznog polja.

Treći segment, "Jakovljeve ljestve", komplementaran je prethodnom radu, instalaciji "Devet koraka" i na eksplicitniji način i u slikarskom mediju, friznom kontrastiranju dvojakih elemenata, u srazu crvene i crne boje na jednoj i sive na drugoj strani, razvijaju probleme toga starijeg rada, u kojem su ambivalentnost stvarali pregnantnost čelične šipke i krhkost staklenke, u kojoj se prenosi prikrivena poruka. Sada je poruka razvidna, a pojavljuje se ukrštanjem slova imena "Jakov" i fragmenta četveroslovne riječi "S-mrt". Sive monokromije koje se pojavljuju između ploha s porukom imaju ulogu praznina između dviju riječi, dvaju slova i nalik su odmorištima u kretanju poruke, oponašanju simetrična i uravnotežena ritma.

Sva tri naizgled raznovrsna segmenta izložbe, formalno uzevši, povezuje uočljiva ideja kretanja, putovanja i prelaženja, osnažena formom friza, nizom segmenata koji "putuju" prostorom, sa stankom-zadrškom u sebi. Sve segmente i detalje ove izložbe, međusobno isprepletene u svojim značenjima, rekosmo, nalazili smo i u prijašnjim Molnarovim naporima, a zacijelo su se iz njih razvile ideje koje su se ostvarile i u recentnijim ostvarenjima, ali u novim konstelacijama i sučeljavanjima, uvođenjem i novih izražajnih sredstava. Iz "Imena" razvija se "Knjiga dužnika", iz poruke skrivene u staklenci nastaje poruka u slušalici, a jedno i drugo postavlja skeptično pitanje stiže li ta poruka do primatelja, postiže li željeni učinak te ima li smisla.

I ova izložba svjedoči o autorovoj ozbiljnoj usredotočenosti na određeni broj problema, koje uspješno, intrigantno i uvijek atraktivno, razvija iz izložbe u izložbu. Kroz nove forme očitovanja ti isti, za Molnarov potpuno individualizirani umjetnički rukopis amblematski sklopivi, poprimaju uvijek novu mentalnu složenost, začudnu, izokrenutu perspektivu, koju recipijent može doživjeti kao hermetičnost i u njemu izazvati skepsu jer nipošto nije lako ući u trag tajnom smislu i značenjima Molnarovih napora.