Slike i objekti

Marijan Špoljar, HDLU, Galerija proširenih medija, 2–12. 2. 1995.

Čak i u naoko "čistim" fazama rada Molnar je izbjegavao svaki oblik stilske bespogovornosti, radije braneći interes onih što se pitaju nego onih što i u umjetnosti traže definirane cjeline. Ta pozicija jačeg ili slabijeg otklona, skepse ili trajne upitnosti nije posljedica neodlučnosti ili nejasnoće stava nego rezultat svijesti o kraju svih iluzija, pa i onih koji se refleksiraju kroz produkciju. Molnaru je. kao protogonistu najživljih zbivanja u našoj umjetnosti posljednjih dvadesetak godina, znano da autorski iskaz najčešće postoji tek u dimenziji strogo privatnog čina i da se u svakom dijalogu s djelom javljaju šumovi ozbiljnih razmjera. Stoga je njegov izbor uvijek usmjeren prema strogo perslonaliziranim cjelinama, onima kojima je interiorizacija nekog problemskog odnosa provedena dosljedno i. u detaljima vrlo precizno. Pri tome valja zapaziti kako je Molnarov interes lociran na tek nekoliko pojava koji. istina, supsumiraju mnoštvo drugih vrijednosti i u svoj koncentrični krug uvlače analogije i srodnosti. Pojmovi koji se "interpoliraju" u plastičku gestu i koji se kroz nju "razrađuju" su motivi ponavljanja, praznine, potiskivanja, odvajanja, javnog čina, privatne poruke, želje... sredstva i materijali kojima se te vrijednosti naznačuju svjedoče o širini autorova zanimanja i o neukalupljenosti njegove metode u neki čvrsti, dogmatično aktualni sustav.

Molnar se. naime podjednako služi metodom analitičke razrade i sociolingvistike analize i simbologije i objedinjenošću tih postupaka kroz formu instalacije, dakle, primjenjuje ona izražajna sredstva i medijsku interpretaciju koju je već, na ovaj ili onaj način elaborirao u svojim ranijim radovima i razvojnim fazama. To ipak ne znači da je ovdje riječ o klasičnoj sintezi, nekoj vrsti rekapitulacije: Molnar je samo toliko slobodan da ne mora kroz dnevnu trendovsku aktualnost provjeravati "podobnost" evoje poetike. Opis jednog od novijih radova, instalacije "Prizivanje imena" može objasniti temeljna polazišta i bitne idejne i plastičke odrednice njegove radne strategije. Rad funkcionira kao evokacija, odnosno složenica koja proizvodi metaforički naboj višesmislenog karaktera. Sastoji se od tri obične, drvene stolice koje na sjedalima imaju stakleni pokrov identične velčičine kao dvije ploče od iverice smještene između stolica. Te ploče obojene su crnom bojom na kojima su varijacije - anagrami riječi smrt. Odnos između ploče i stolice strogo je ritmičke prirode i refleksira model ponavljanja a time i neprekidnost početka, vrtnju u krug gdje je početak slijeda komplementaran s povratkom.

Asocijativno značenje pojedinih predmeta, pak, bez obzira na našu nevoljkost u traženju izravnih "poruka", takve je prirode da sili na čitanje: stolica-antropomorfnost- mirovanje, staklo-krhkost-prozirnost, smrt-prekid-rub, itd.

Molnarovi radovi s ove izložbe nemaju karakter zatvorene cjeline ciklusa niti eksplicitnost programskog djela. U tom smislu citirani rad ili niz slika pod nazivom "Ukrštavanja" možda najbolje pokazuju protočnost, dvojnost, enigmatičnost, mentalnu složenost pojedinačnog djela, ali i bitnu otvorenost tumačenja, onakvu prirodu rada u kome hermetičnost Šifrirane poruke i gustoće značenja nije nužno barijera za odčitavanje plastičke vrijednosti.