Usmrćena riječ

Nada Beroš, "Riječi i slike" (uredila Branka Stipančić), Soros centar za suvremenu umjetnost, Zagreb, 1995.

Podzemna struja suvremene hrvatske umjetnosti, točnije njezin podrumaški tok koji se jasno počinje izdvajati u drugoj polovici sedamdesetih godina, svjesno napušta rigtdne i ikonoklastičke premise ortodoksnoga konceptualizma kasnih šezdesetih, određujući kao polje svojeg djelovanja društvo u najširem značenju te riječi, varirajući različite oblike umjetničke prakse - od agitacije, ankete, prosvjeda, sve do modificiranih ili pritajenih oblika performancea - gorljivo svjedočeći kontaminaciju umjetnosti i života. Doduše, znakovit naslov njihova zajedničkog nastupa "Za umjetnost u umu" (Zagreb, Podroom, 1977.) zvuči gotovo kao proglas ili program, u stvarnosti se, međutim, pokazao kako ne boluje od čistunstva ni gubitka apetita i da je spreman miješati se sa zahtjevima ostalih organa, od srca do želuca. Premda se, u usporedbi s osamdesetima, "nova umjetnička praksa" mnogima čini aseptičnom i posnom, činjenica je da su baš najradikalniji promicatelji duha sedamdesetih do te mjere razmaknuli granice i ispremiješali kodove umjetničkoga i neumjetničkoga da je posve neumjesno govoriti o nekakvoj strogosti i netoleranciji toga desetljeća u odnosu na trpeljive i bujne osamdesete godine.

Upravo u klimi sveopćeg preispitivanja, koje je, dakako, često završavalo mladenačkim nihilizmom, nastaju prvi radovi Marijana Molnara, netom nakon završene zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti (1976.), u kojima je evidentna istodobna nazočnost ekspresivnih i metaforičnih svojstava kao i demonstriranje neutralnoga slikarskog postupka. Ta bi se dvosmislenost u ranim radovima još i mogla tumačiti posljedicom neodluke kad nas radovi koji su ubrzo uslijedili ne bi uvjerili u suprotno: binom se u njima pokazuje kao temeljna misaona i oblikovna struktura.

Alijansa riječ-slika, več i zbog svoje binomne strukture, zarana postaje jednom od Molnarovih uporišnih točaka. Mogli bismo, zapravo, poučeni Molnarovom sustavnošču, klasificirati njegove radove bitno određene međuodnosom riječi i slike u četiri grupe: 1) radovi s tekstualnom formulacijom ("Okvir rada", 1979.; "Kvaliteta ovoga rada određena je upotrijebljenim materijalom", 1979.; "Evidentiranje prostorno-vremenske situiranosti mog tijela", 1979.; "Za demokratizaciju umjetnosti", 1979.-83.), 2) citati/fragmenti ("Marx - Munch", 1981.; "Umjetnost treba..." 1982.)3) instalacije ("U umjetnosti je važno što proživljava narod", 1982./ 3.; "Intenzivni sjaj ljepote pomračio je njegov um", 1982./3.)4) noviji radovi mješovitog žanra ("Ostatak", 1993; serija "Potiskivanja", 1994.; "Devet koraka", 1994 ). Ne samo za razumijevanje ranih radova nego i Molnarova mentalno-manualnog sustava općenito, važan je rad pod naslovom "Okvir rada" iz 1979., koji izvodi na tri različite podloge - papiru, pločniku i zidu galerije - i u tri različita konteksta. Tekst koji se djelomično mijenja s obzirom na podlogu i okolinu (Okvir ovog - papira, pločnika, galerije - koristim kao umjetnički okvir ovog rada) jedini je "sadržaj" slike, naizgled u bliskom srodstvu s klasičnom tautologijom konceptualne, ali je i više od toga. On upučuje na svijest o tome da su sva mjesta privremena i da su njihova uporišta labilna, klizeči lako iz tautološke u ontološku ravan.

Sličan ovom radu jest onaj pod naslovom "Za demokratizaciju umjetnosti", koji izvodi u deset različitih verzija i prostora u razdoblju od 1979. do 1983. godine. Posluživši se formama agitacije, transparenta, zastave i letka, fotografije objavljene u omladinskom tisku, instalacije u galerijskom prostoru, Molnar ispituje okvir, odnosno granice umjetnosti, kao i mogućnosti njezine autonomije s obzirom na ideološke udare koji joj prijete. Premda se pojedinačni iskaz tog rada može učiniti jednoznačnim, "lako čitljivim", na što zavodi jednostavnost izvedbe, "odsluženi" kontrast crvenoga i crnoga, kao i prividna jasnost poruke, cjelina se ipak pokazuje manje transparentnom i dohvatljiva je uistinu samo poznavatelju prostorno-vremenske sume rada, dakle, autoru, dok se slučajnom prolazniku namjerno obznanjuje kroz oblik dirigiranoga, anonimnog proglasa lišenog ironije.

Kada početkom osamdesetih godina novostasali naraštaj umjetnika zamjenjuje široki manevarski prostor grada getoiziranim ali i posvećenim prostorom galerije, Molnarov povratak sadržava u sebi i sjećanje na ulicu. Doduše, slika postaje elokventnija od riječi, posve u skladu s duhom vremena, a neravnoteža se još više ističe izokretanjem uloga. "U umjetnosti je važno što proživljava narod", instalacija iz 1982./3., dvostruki je citat iz socrealističke verbalno-vizualne ropotarnice i, koliko god se ogrtao prostorom galerije, sve više se ogoljuje njegov stvarni kontekst - ulica i masa.

U najnovijim radovima koji nastaju 1993. i 1994.slika osvaja treću dimenziju i stvarno iskoračuje u prostor, dok se riječ mrvi, drobi, atomizira. Polazište je riječ SMRT, koja se nikad ne pojavljuje u svom prvotnom stanju, nego rastavljena na slogove ili slova funkcionira kao kratica ili inicijal ili se naprosto čita kao nerazumljiv sklop slova. Molnar tu riječ izabire i zbog njene značenjske težine (najekspresivnije izražava negativi- tet) i zbog isključivo suglasničke strukture koja djeluje zgusnuto, kontrahirano, bez vezivnog tkiva. Slično kao što Dogoni dijele riječi na suhe i vlažne, od kojih suhe pripadaju bogovima a vlažne ljudima (suhe su otvorene za sve moguće smislove i pripadaju nesvjesnom), za Molnarovu SMRT moglo bi se reći da je suha riječ. U djelu "Devet koraka" (ili "Jakovljeve ljestve"), 1994., on od nje zida novo pismo nastalo destrukcijom poznatog značenja, naglašavajući karakter fragmenta, otpatka, gotovo leša od riječi. Rad se sastoji od devet staklenki u čijim se unutrašnjostima nalazi "poruka" na papiru kojem je vanjska strana obojena crno, a unutrašnja crveno. Razmak medu njima odgovara koraku, a njihova je krhkost (staklo) suprotstavljena šipkama (željezo) koje dijagonalno povezuju zid i staklenke. U njima se naizmjence na unutrašnjoj, crvenoj strani, jedva primječuju slova ispisana također crvenom bojom. Riječi SMRT oduzima se prvo slovo, a MRT se tretira kao korijenski morfem kojem se kao prefiksi dodaju slova iz imena JAKOV: JMRT, AMRT, KMRT, OMRT, VMRT. Nove riječi, i doslovce i metaforično, teško su čitljive, čitanje se vrti u krug i vrača na odsutno značenje. Sama je operacija čin prikrivanja (potiskivanja), tajna koja ne smije biti dostupna svakom. Dvojnost se čita na svakom koraku: unutrašnje i vanjsko, intimno i javno, lomljivo i čvrsto, zaštičeno i izloženo, crveno i crno, ispisano i prazno, gore i dolje, zaobljeno i ravno, daleko i blizu... Temeljna je podvojenost, dakako, između simbola smrti i želje, na koju upučuje Lacan, a čija je elaboracija osobito bliska Molnaru, koji če na jednome mjestu zapisati: "Smrt je riječ koja pripada graničnom području biča (rub), oko nje se grupiraju značenja, osječaji, misli koje se potiskuju kulturnim mehanizmima zaborava. Riječ koja otvara provaliju, stvara rascjep. Uvodi nas u područje s one strane Prisutnog. Rascjepom u subjektu nastaje preduvjet za stvaranje simbola. Ambivalentnost mora biti razriješena. Ono što se odjeljuje od mene, to je ono područje gdje se stvara značenje, smisao."

"Devet koraka" samo je dio cjeline u nastajanju. Molnar je sklon zatvorenim sustavima, pomno elaboriranim, u kojima zaključak kao da prethodi i određuje suodnose pojedinih dijelova. Pritom, čini se, manje se pita bijaše li u početku riječ ili slika, ili su bile združene, jer kao baštinik pitagorejskog učenja, posredovanog kroza suvremene mističare brojki - rumunjsku trijadu: Mircea Eliade, Matila Ghyka i Solomon Marcus - zna da je "sve uređeno na osnovi broja". Stoga je Molnarove radove nedostatno interpretirati bez dimenzije broja, no to več otvara prostor za neke nove izložbe.