Zapis za Marijana Molnara: Ophod po ontološkom rubu

Enes Quien, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 1996.

Marijan Molnar umjetnik je dosljednog, organskog, kontinuiranog rasta, rijetkih izIagačkih projekata u kojima problematizira dublja filozofijska, ontološka značenja. Umjetnost kao filozofija, ili umjetnost kao "krik upozorenja u socijalnoj magli", univerzalizirala se u pokret u nas poistovječen s tzv. "novom umjetničkom praksom", onom konceptualnog, analitičkog i tautološkog predznaka, kojoj se i Molnar priklonio, slijedeći unutamji poriv vlastitog mentalnog i osjećajnog sklopa. Misticizam simboličkih konotacija u primarno-funkcionalnoj paradigmi umjetničkih postupaka u prvom redu izbija dugoročnom strategijom zakučastih, slojevitih igara značenja brojeva. Sustav repeticije istovjetnih elemenata, frizno položenih na zidu, zaključuje se brojkom osam, naglašavajući u geometrijskoj progresiji logičan matematički rast gotovo grčke mjernosti značenjski bitno uslojen iracionalnim i ezoterijskim postulatima brojeva. 2+2=4, 4+4=8.

Dva je vječna dijalektika jedinstva suprotnosti, u egzistenciji, duhu i svemiru, ambivalentnost na kojoj oduvijek Molnar inzistira. Dva je broj sukoba, prijetnje, boli, trzavice u biću, dioba iz koje sve nastaje. Yin i Yang. ženski princip. Nestalnost, mijena i fluidnost. Umnožene dvojke u četiri stoje na suprotnom simboličkom temelju: četiri je simbol osjetila, opipljivosti, čvrste materije, tijela. Osam će pokazati broj kozmičke ravnoteže, a oborena osmica je, znamo, simbol beskonačnosti. Molnar u igri egzistencijalne dvojnosti istražuje odnos stvamosti i iluzije.

Žlica - taj tako običan predmet - za njega će biti simbolom hrane, time i tijela, materije, neslobode u izboru koju nam priroda sebično od praiskona dade. žlica kao ready-made predmet skriven u kutiji, preslikava se kao bijeli negativ otisak unutar crnilom zamrljanih polja nihilistićke, enformelne i action-painting provenijencije, i postaje iluzija stvame žlice. Stvamost će postati traganje za erosom kroz glad, kojom je izražena potreba za zemaljskim užicima. Ujedno, Molnar postavlja pitanje o odnosu originala i kopije, a kopija je otisak, Iaž, predstava skrivenog kao potisnutog (kazano frojdovskim rječnikom). Kopija je trag stvamog, odnosno otkrivenog. Predmet se u kutiji može sakriti i otkriti, a živi otkriven kao iluzija otisnut u sustavu oktave.

Centralni motiv, da ne kažem opsesija umjetnikova, jest odnos vječnosti i prolaznosti, odnos života i smrti, ma kako to banalno zvučalo, jer je oduvijek stalno mjesto umjetničkih istraživanja.

No, u Molnara smrt je na razini metajezičke supstance anagramno ispisana na drvenim kutijama, i u skračenom obliku na večini svih dosadašnjih pojedinačnih radova. Stvamost života i stvamost smrti odnose se upravo kao dijalektička dvojnost jedinstva suprotnosti, u krajnjoj instanci kao tvrda realnost prema fantazmi umjetnosti. Spoj riječi i siike, izvedene krajnje reduciranim i minimaliziranim sredstvima upučuje na lingvističku varijantu dadaističkog smjerokaza i funkcionira na asocijativnoj razini auditivnog i vizualnog, vizualnog i taktilnog. Razina osjetila "konzumira" umjetnost(i), dok Molnarovi radovi asketske suzdržanosti, lišeni standardiziranih ugođajnih naracija, zahtijevaju ozbiljnije promišljanje. Njegove su konstelacije slika oduhovljene grupacije što preispituju međuodnose ruba i središta, u širem smislu pitanje ruba i središta čitanje je periferije i centra u zemljopisno-kulturološkom, hrvatsko/europskom kontekstu. Ili bolje, rub je područje graničnog. Okvir se odnosi prema središtu unutar govora o onome što je unutra i onome što je vani. "Oprostorenje" u Molnarovoj terminologiji predstavlja postupak izvrtanja unutrašnjosti prema vanjskosti. U izvrtanju središta (srca) prema vani (periferiji, koži) Molnar nalazi smisao kretanja, gotovo egzistencijalnu utjehu i neprijetvornu prigušenu radost. Vrijeme prolaznosti i bezvrijeme vječnosti, vremenovanje, dakle, baš i jest sam smisao kretanja i u kretanju. Rub je u Molnara uvijek crn, središte je bjelina. Akromatski faktori bijelog i cmog sužive radi istraživanja samog, i postaju nuždom ugaslog kromatizma, koje sa smisla (bitka) željenog ponekad odvlaće pažnju i ne govore rječito o postutopijskoj ideji transhistorijskog konceptualizma, Molnaru vrlo važnog segmenta djelovanja.

U tom kontekstu, "citat" jednog Marcela Duchampa dobrodošla je podloga svježeg i stilski osobnog Molnarova preuzimanja. On se bavi idejom postupka dotjerivanja kadra. Poćetna četvorina koja odgovara Duchampovu kadru u pripremnoj skici za "Veliko staklo", površina je dva kvadrata, poput one koju Molnar rabi i u "Oktavi", a koja se potom transformira postupkom projekcije: istodobno se umanjuje za 20 puta i povečava za pet puta. U daljnjem trajanju, početna se četvorina umnaža i ponavlja s obzirom na uvjete gledanja (prozirno i neprozimo), te s obzirom na forme mogučih reprezentacija. To je poetika korigiranog kadra na nađenom komadu stakla, a njome Molnar nastavlja davno zacrtani umjetnički put započet prije više od dva desetljeda, kada se, među ostalim, bavio i landartom. Označavajući površinu - teritorij na zemlji - povečavajući je u odnosu rasta 1:20:100, ili u performansu u kojem je ispitivao i evidentirao dosege oprostorenog tijela kao taktilnog i vizualnog fenomena, opisujuči na taj način granice prostora i kretanje kao postupak širenja i koncentracije.