Radovi 1984–2002.

Umjetničko djelovanje Marijana Molnara jedva se može u dijakronijskom smislu čitati kao strogo povezani niz koji ima svoje početne završne točke, svoju kauzalnost i temporalnu određenost. Umjesto toga, njegov rad možemo prije prepoznavati kao niz radnji i postupaka koji u složenim međusobnim relacijama formiraju ambijente čije se vrijednosti definiraju kroz nekoliko temeljnih vrijednosnih odrednica. Stoga je Molnar uvijek u prilici da “sam sebe gradi”: postavljajući svoje starije i novije radove u međusobnu izložbenu relaciju on izgrađuje ambijent determiniran značenjima koja se njedre u novim sklopovima. Pri tome, dakako, izvorna značenja pojedinog fragmenta ostaju neokrnjena, ali se cjelina odčitava u kontekstualno izmjenjenim zaključcima. Mogućnost da se sa repertoarom svoji ranijih problemskih cjelina iznova bavi i poigrava, a da se ti oblici ne rabe i ne troše u svome izvornom značenjskom smislu, Molnar je koristio već u nekoliko izložbenih navrata. Karakter posebnih dijelova omogućavao je formiranje novih cjelina bez negiranja tih primarnih značenja; štoviše, novi sklopovi umnažali su se ponekad do posve samosvojnih cjelina, ali uvijek uz strogo kontrolirani nadzor autora.

Marijan Špoljar, iz kataloga samostalne izložbe, Filodramatika, Rijeka, 1999.