Dva mjesta, dvije sudbine
Instalacija/ambijent, Gliptoteka HAZU, Zagreb, Reka, 2002.
Projekt Reka – Zagreb: dva mjesta, dvije sudbine ispituje prošlost, sadašnjost i budućnost dvaju konkretnih mjesta – Prvomajske ulice u malom mjestu Reki kraj Koprivnice i Medvedgradske ulice u Zagrebu. Isprepletanjem motiva važnih za memoriju obaju prostora, njihovom daljnjom razradom i sučeljavanjem Marijan Molnar pokušava uspostaviti komunikaciju između tih ne toliko geografski udaljenih toponima koliko načinom života oštro razgraničenih socijalnih sredina. Svakodnevni identitet dviju ulica određen je nerazmjernom različitošću, kontrastom iz kojega se očitava ne samo raskorak između ritma života u gradu i u selu nego općenito gorući problemi odnosa centra i periferije te njihovi poražavajući rezultati i popratne posljedice. Na različit način sudjelujući u aktivnostima obiju socijalnih sredina, Marijan Molnar kroz osobnu, ambivalencijama obojenu vizuru pokušava zahvatiti širu sliku toga konfliktnog odnosa, iznoseći u prostoru gradskog središta socijalni pejzaž jedne anonimne, no sasvim konkretne društvene margine.
Ana Dević, iz kataloga, 2003.
Dva mjesta, dvije sudbine
Koncept izložbe i dizajn deplijana/plakata, 2002.
Dva mjesta, dvije sudbine
Ambijent-instalacija i projekcija
Dva mjesta, dvije sudbine/ Farma kokoši nesilica, 2002.
Video-projekcija
Dva mjesta, dvije sudbine
Ambijent-instalacija i prezentacija
Svitanje u Prvomajskoj
Video-projekcija
Svako jutro jaje 1
Performans u četiri dana, video
Svako jutro jaje 2
Performans u četiri dana, video
Svako jutro jaje 3
Performans u četiri dana, video
Svako jutro jaje 4
Performans u četiri dana, video
Dva mjesta, dvije sudbine
Prezentacija projekta, slajd-projekcija
Dva mjesta, dvije sudbine
Jumbo plakat 1
Dva mjesta, dvije sudbine
Jumbo plakat 2
Dva mjesta, dvije sudbine
Jumbo plakat 2 postavljen u mjestu
Dva mjesta, dvije sudbine
Jumbo plakat 1 postavljen u mjestu
Videoprojekcija transponira statični prizor frenetične, dehumanizirane atmosfere unutrašnjosti farme kokoši nesilica iz Prvomajske ulice u Reci. Prostor galerije time postaje svojevrsna međuprostorna točka kojom su povezana i sučeljena dva zasebna lokaliteta i njihove specifičnosti.
Drugu prostornu cjelinu izložbe čini zasebni ambijent s jajima i videoradovi Svitanje u Prvomajskoji Svako jutro jaje. Svitanje u Prvomajskoj svojevrstan je pandan snimci psihodelične unutrašnjosti uzgajališta, a oba videorada uporabom statičnog kadra objektivno registriraju postojeću situaciju. Komorni ugođaj svitanja u tišini malog mjesta bilježi ranojutarnju svjetlost koja postupno otkriva izgled Prvomajske ulice i obližnji eksterijer tvornice.
[...]
Video Svako jutro jaje intimni je i pomalo ironično intoniran "dnevnik" u kojem umjetnik bilježi svoj neobični jutarnji ritual. Umjetnikovo kontinuirano i gotovo sustavno jedenje jaja sliči nekom neizbježivom, monotonom poslu, a manje uobičajenom doručku. U kuhinjskom ambijentu, unutar statičnog kadra, u određenim vremenskim razmacima pratimo umjetnika kako jede isključivo tvrdo kuhana jaja. Prisutna je napetost i određena doza humora, a apsurdnost situacije pojačana je dojmom različitih šilterica koje umjetnik nosi za izvođenja ove serije privatnih performansa. U jutarnjem obredu jedenja jaja – kako naglašava sam umjetnik – kao u nekoj izokrenutoj logici krug suprotstavljanja zatvara se pitanjima: Kakav je odnos između jaja i umjetnosti?, Što su tu jaja, a što umjetnost? Formulirana metaforom jaja, uvodi se tema svagdašnje, "gole" egzistencije i mogućnosti njezine transformacije u sferu umjetnosti. Time je naznačena medijatorska uloga umjetnika, koji je posrednik pri uspostavi komunikacijske veze između dva istodobno udaljena i sljubljena svijeta: svagdašnjeg života i svijeta umjetnosti.
Ana Dević, iz kataloga izložbe
* * *
Videorad: Svako jutro jaje. Potaknut je pitanjem: kako obične stvari poprimaju simboličnu formu? Ritualno jedenje jaja svako jutro četiri dana zaredom praćeno je jutarnjim vijestima kao vremenskim okvirom kojim ta banalna radnja dobiva dimenziju nepovratnog i neponovljivog događaja. Prisilna radnja i pritisak nužde. Glad kao izvorni tjelesni impuls, istovremeno, netko je uvijek "pojeden". Žrtva je zatomljena, povijesno potisnuta ideologijama u kojima je čovjek središte stvari.
Na jumbo plakatu, koji je bio postavljen u mjestu Reka, istaknuo sam upitnu rečenicu: "Može li sadašnja farma kokoši postati budući prostor umjetnosti?" Na ovoj dvostrukosti i činjenici društvenog potiskivanja i povijesnog zaborava, gradio sam strukturu ovoga rada naglašavajući potrebu odgovornosti, prokazujući oholi egoizam umjetnosti i društva. Htio sam također istaknuti da materijalni artefakti, zgrade i predmeti prikrivaju i nose u sebi memoriju koja nije samo svijetla i koja nije samo pitanje pamćenja činjenica, već sadrži neku vrstu taloga, slojevitog nanosa tragova prošlih bića, njihove prisutnosti, "aureolu" mirisa, upravo nešto slično što je Duchamp označio terminom "inframince".