Obiteljska strast

Koristeći ready-made objekte sučeljene s predmetima koji simuliraju "nađene predmete", zatim fotografiju i fotokopiju, Molnar životnu stvarnost tretira kao transvestiran u medijsku stvarnost. Nije mu dostatno dokumentirati njezino postojanje, on je iznova proizvodi. Preuzimajući na sebe ulogu proizvođača, postajući, riječima Lawrencea Weinera, maker, Molnar potvrđuje bitnu razliku koju donosi konceptualni umjetnik devedesetih u odnosu na svoje povijesne preteće.

Postavljajući starinski krevet, pravi ready made, u galerijski prostor, on ga rastavlja na njegove sastavne dijelove, pretvarajući ga u plošnu sliku, simboličnu supstituciju originala. Njegova četiri dijela odgovaraju Molnarovu prepoznatljivom anagramu M - R - S - T, u kojem, dakako, počiva riječ smrt. Središte anagrama, karakteristične riječi od četiri slova, za tog je autora TM. Otuda i nazivi njegovih ambijenata. Dok je u Ambijentu TM2 umjetnika zanimala dvojnost zračnog i zemnog, u Ambijentu TM 4 on zatvara imaginarni četverokut elementima vode i vatre, stola i postelje.

Odijelo i tijelo

Dva susjedna prostora ambijenta TM 4, svijetli i tamni, dan i noć, istodobno su izolirani među sobom i komplementarni. Jedan je otkriven, "javni", drugi je potisnut i skriven. Dok je krevet geometrizirana, apstraktna forma, odijelo upućuje na tijelo, na antropomorfno. Svijetli prostor uspostavlja mrežu od riječi, tamni se prostor obraća čulima – prije svega osjetilu mirisa i osjetilu opipa.

Niz odijela obješenih o vješalice na zidu iznova priziva Veliko staklo – "uniforme" neženja, složeni ljubavni stroj pun erotskih naznaka koje završavaju izjalovljenjem. Tijelo je plošno, reducirano frontalnim pogledom. Intenzivan miris upućuje na nedavnu prisutnost tijela, na stanovanje u "društvenoj ljušturi". Iznošena odjeća poprimila je oblik osobe koja ju je nosila. To nije odjeća nepoznatih, anonimnih ljudi. Izdvojena iz obiteljskog ormara, krajnje individualizirana, ona zrači vrlo određenom energijom, energijom prisnosti, otiskom bližnjih. Prigušeno, crveno svjetlo odvodi naš pogled sa zida na tlo. Osam žarulja osvijetljava osam fotografskih kopija smještenih pod staklom na podu galerije. Na njima se izmijenjuju dva motiva. Figura umjetnika u atriju Duždeve palače u Veneciji i prazno dvorište umjetnikove roditeljske kuće u Reki kraj Koprivnice. Dva "dvorišta", javno i privatno, tuđe i blisko, govore o istome – o udaljenosti i odsutnosti.

Nada Beroš, iz kataloga izložbe u Galeriji Josip Račić, Zagreb, 1999.