Svjedoci

Instalacija fotografija, video, 2001–2002.

Svjedoci

Instalacija fotografija, Galerija Centra za kulturu Čakovec, 2001.

Svjedoci

Instalacija  fotografija, Galerija Centra za kulturu Čakovec, 2001.

Svjedoci

Instalacija fotografija, Salon galerije Karas, Zagreb, 2002.

Svjedoci

Instalacija fotografija, Salon galerije Karas, Zagreb, 2002.

Svjedoci

Instalacija fotografija, Galerija Koprivnica, 2001.

Svjedoci

Fotografije, montaža

Svjedoci na Golom otoku

Performans, video, 2000.

Svjedoci – prepoznavanje

"Ispitivanje prepoznavanja", video, 2001.

Svjedoci – prepoznavanje

"Ispitivanje prepoznavanja", video, 2001.

Svjedoci – prepoznavanje

"Ispitivanje prepoznavanja", video, 2001.

Svjedoci – prepoznavanje

"Ispitivanje prepoznavanja", video, 2001.

Svjedoci – prepoznavanje

"Ispitivanje prepoznavanja", video, 2001.

Svjedoci – prepoznavanje

"Ispitivanje prepoznavanja", video, 2001.

Svjedoci – prepoznavanje

"Ispitivanje prepoznavanja", video, 2001.

Svjedoci – prepoznavanje

"Ispitivanje prepoznavanja", video, 2001.

Svjedoci, 2001–2002.

Instalacija fotografija, Rijeka, Čakovec, Koprivnica

Fotografija iz obiteljskog albuma. – Lica "uhvaćena" 20. listopada 1966. godine od lokalnog fotografa iz fotoradnje "Foto Šef". Okupljeni oko lijesa Ivana Kudelića na mjesnom groblju u selu Reka kraj Koprivnice. Izdvojio sam ta lica u samostalne segmente-portrete. To je bio početak. "Svjedoci" su sastavni dio tematskog kompleksa oblikovanog unutar tri cjeline: Obiteljska strast (Zagreb, Galerija J. Račić, 1999), Passion/incest (Ljubljana, Kapelica, 1999) i Passage/Ad acta (Rovinj, Galerija Sv. Tome, 2000). Oni su proizašli i oslobodili se tog šireg konteksta u formi samostalne cjeline. "Svjedoci", kao i širi temati iz kojih su proizišli, apostrofiraju (i pretpostavljaju) razdjelnicu: promatrani i promatrač. Odnosno, smisao onog što pokrivaju riječi blizu i daleko. Pomaknuta perspektiva. Inverzija promatranja. Ona relativizira i trenutak sadašnjosti. Mi gledamo ta lica, ona gledaju nas. (iako kao da gledaju nekamo drugdje, neodređeno i zamišljeno.) Kakva je to nelagoda koja je posljedica promatranja. Osjećamo se nadmoćni u tom izmjenjivanju pogleda. No, je li ta nejednakost stvarna? (i ljudi nas zaista gledaju s fotografija.)

Svjedoci su oni koji su nešto vidjeli, promatrali neki događaj ili u njemu sudjelovali. Poslije toga oni mogu o tome govoriti drugima, više ili manje vjerno prenositi svoje svjedočenje. Ova se tema najuže odnosi na pitanje memorije, sjećanja. Umjesto imena ovdje se pojavljuju lica koja su skinuta i izdvojena sa starih skupnih fotografija. To su skupne snimke presudnih događaja u tradicionalnoj zajednici: vjenčanje i pokop mrtvih. U originalu na tim je fotografijama bilo ostvareno jedinstvo vremena i prostora. One su imale jasno značenje i kontekst. On je unutar događaja koji označavaju značajnu odsutnost/ odlazak ili opet bitno novu prisutnost. Postupkom izdvajanja lica nasilno sam uništio to jedinstvo i ono što iz njega proizlazi: samorazumljivost značenja i konteksta. Promatrač je doveden u nedoumicu, što te ljude vezuje zajedno? U nadogradnji rada, u videu "svjedoci o svjedocima", priča se proširuje na novi krug svjedoka koji pokušavaju identificirati ljude s fotografija. Propitivanjem o privatnoj povijesti "anonimnih" pojedinaca iz jednog malog mjesta, provocira se igra sa sjećanjem i zaboravom, i mogućnostima potiskivanja i izvlačenja sjećanja. Paralelno sa "službenim" pamćenjem i čitavim mehanizmom njezina nametanja, postoji i kolektivno sjećanje koje se još uvijek zasniva na pamćenju pojedinca, slučaju i usmenoj predaji. Anketa o tome koliko su ljudi s fotografija ostali u sjećanju živih (potomaka, rodbine, susjeda i drugih) propitivanje je odnosa između živih i mrtvih. Fascinacija mnoštvom ljudskih lica, na horizontu vremena, i onih koji su bili i nestali iz našeg kruga opažanja i sjećanja, daje jednu specifičnu perspektivu novoj cjelini. Naročito ako to povežemo s činjenicom lokalnog i bliskog zajedničkog okruženja. Bliskost i teritorijalnost ovdje se naziru kao relikt prošlosti, prisutan u ostacima. Dijalektikom sjećanja i zaborava ironizira se paranoidna manija i težnja da se sve zabilježi.