Svjedoci

Svjedoci, 2001–2002.

Instalacija fotografija, Rijeka, Čakovec, Koprivnica

Fotografija iz obiteljskog albuma. – Lica "uhvaćena" 20. listopada 1966. godine od lokalnog fotografa iz fotoradnje "Foto Šef". Okupljeni oko lijesa Ivana Kudelića na mjesnom groblju u selu Reka kraj Koprivnice. Izdvojio sam ta lica u samostalne segmente-portrete. To je bio početak. "Svjedoci" su sastavni dio tematskog kompleksa oblikovanog unutar tri cjeline: Obiteljska strast (Zagreb, Galerija J. Račić, 1999), Passion/incest (Ljubljana, Kapelica, 1999) i Passage/Ad acta (Rovinj, Galerija Sv. Tome, 2000). Oni su proizašli i oslobodili se tog šireg konteksta u formi samostalne cjeline. "Svjedoci", kao i širi temati iz kojih su proizišli, apostrofiraju (i pretpostavljaju) razdjelnicu: promatrani i promatrač. Odnosno, smisao onog što pokrivaju riječi blizu i daleko. Pomaknuta perspektiva. Inverzija promatranja. Ona relativizira i trenutak sadašnjosti. Mi gledamo ta lica, ona gledaju nas. (iako kao da gledaju nekamo drugdje, neodređeno i zamišljeno.) Kakva je to nelagoda koja je posljedica promatranja. Osjećamo se nadmoćni u tom izmjenjivanju pogleda. No, je li ta nejednakost stvarna? (i ljudi nas zaista gledaju s fotografija.)

Svjedoci su oni koji su nešto vidjeli, promatrali neki događaj ili u njemu sudjelovali. Poslije toga oni mogu o tome govoriti drugima, više ili manje vjerno prenositi svoje svjedočenje. Ova se tema najuže odnosi na pitanje memorije, sjećanja. Umjesto imena ovdje se pojavljuju lica koja su skinuta i izdvojena sa starih skupnih fotografija. To su skupne snimke presudnih događaja u tradicionalnoj zajednici: vjenčanje i pokop mrtvih. U originalu na tim je fotografijama bilo ostvareno jedinstvo vremena i prostora. One su imale jasno značenje i kontekst. On je unutar događaja koji označavaju značajnu odsutnost/ odlazak ili opet bitno novu prisutnost. Postupkom izdvajanja lica nasilno sam uništio to jedinstvo i ono što iz njega proizlazi: samorazumljivost značenja i konteksta. Promatrač je doveden u nedoumicu, što te ljude vezuje zajedno? U nadogradnji rada, u videu "svjedoci o svjedocima", priča se proširuje na novi krug svjedoka koji pokušavaju identificirati ljude s fotografija. Propitivanjem o privatnoj povijesti "anonimnih" pojedinaca iz jednog malog mjesta, provocira se igra sa sjećanjem i zaboravom, i mogućnostima potiskivanja i izvlačenja sjećanja. Paralelno sa "službenim" pamćenjem i čitavim mehanizmom njezina nametanja, postoji i kolektivno sjećanje koje se još uvijek zasniva na pamćenju pojedinca, slučaju i usmenoj predaji. Anketa o tome koliko su ljudi s fotografija ostali u sjećanju živih (potomaka, rodbine, susjeda i drugih) propitivanje je odnosa između živih i mrtvih. Fascinacija mnoštvom ljudskih lica, na horizontu vremena, i onih koji su bili i nestali iz našeg kruga opažanja i sjećanja, daje jednu specifičnu perspektivu novoj cjelini. Naročito ako to povežemo s činjenicom lokalnog i bliskog zajedničkog okruženja. Bliskost i teritorijalnost ovdje se naziru kao relikt prošlosti, prisutan u ostacima. Dijalektikom sjećanja i zaborava ironizira se paranoidna manija i težnja da se sve zabilježi.