Čekajući izložbu

Projekt "Čekajući izložbu" strukturiran je u smislu događaja, događaja izložbe. Obično se on sastoji od dva dijela: pripreme same izložbe, koncipiranje, opremanje radova itd., i nakon toga  same izložbe. Kod prvog dijela umjetnik je okrenut sebi i svom radu, zatvoren u četiri zida i suočen sa svojim radovima, tek tu i tamo pokazujući ih nekom bliskom.

Drugi dio je javni, u kojem su ti isti radovi  bačeni pred lice, više ili manje zainteresiranim promatračima.

Obično se u pripremnom periodu selektiraju i grupiraju već ranije izvedeni radovi. Ja sam u strukturi ovih događaja izložbe pripremni dio koncipirao kao sam rad, kao dokumentaciju vremenskog razdoblja koje je počelo teći kad sam saznao za termin izložbe. Od toga sam dana svaki dan izvodio radove koji se mogu podvesti pod slikarstvo i bilježio - snimao svoje lice prilikom izvođenja radova (odnos analognog i digitalnog).

Radnje koje su dokumentirane fotografijom i videom sastoje se od unaprijed zadanog: svaki dan trebalo je izraditi nekoliko "slika" četverokuta na papiru veličine A4. Selfi postupkom bilježenja (video i fotografija) snimao sam sebe u trenutku početka izvedbe kao i na kraju. Unutar  zadanog uključio sam minimalne varijacije: crveni i bijeli četverokut, slova, tekst, kolaž...

Radnje su ove izvođene u različita vremena tokom dana i na više mjesta.

U ovom procesu bilo mi je bitno stanje "čekanja" i trošenja vremena, očekivanja onog preda mnom sa svim onim što uz to stanje ide: početak i očekivani kraj, strepnja i iščekivanje ...Ono "sada" i ono "sutra", ono što dolazi iz budućnosti. Ovdje je vrijeme  kao prikriveni sastojak naše egzistencije, smisao naših radnji na obzorju našeg života.

* * *

Čekajući izložbu, projekt je Marijana Molnara potaknut upravo terminom ove izložbe u Forumu. Apostrofirajući  prigodu  aktualnog predstavljanja Molnar kao da toj izložbi pridaje posebnu važnost, istodobno se međutim izlažući riziku predstavljanja "neodležalog" ad hoc-proizvoda. Naime, od trenutka kad je saznao datum otvorenja, izložba je nešto na što se svaki dan misli i za nju se u tom času počinje raditi. Svakodnevno umjetnik producira  i datira slikarske uradtke na A4 formatu te sinkrono snima svoj autoportret. Priprema za izložbu postaje tako svojevrsno djelatno odbrojavanje dana, dnevnik, koliko i proizvodnja novih djela, ne tek selekcija već postojećih za postav u konkretnom prostoru.

Ipak, i na ovaj način Molnar nužno uključuje određeni retrospektivni pristup, štoviše, sublimira cjelokupno svoje dosadašnje, skoro 40-godišnje umjetničko iskustvo, evocira brojne svoje teme i načine izražavanja, počevši sa slikarstvom kao s matičnim medijem. Naglašava tako i primjenjuje postupke koje je prakticirao polovinom 70-ih prošlog stoljeća kao jedan od malobrojnih predstavnika primarnog slikarstva u nas, slikarstva koje odustaje od izvanmedijske teme, iluzije, ekspresije, dekorativnih poriva i koje se zaustavlja na konstataciji činjeničnosti slike kao objekta, njezine strukture; na demonstraciji procesa njezina nastanka (utvrđivanje površine, materijala, poteza, sloja...).

Antun Maračić, iz kataloga izložbe