Slike iz bilježnice II, 2004.

Molnarov rad možemo pratiti kao proces kontinuiranog meandriranja i povremenog vraćanja jednom već postavljenom pitanju. To da on “sam sebe gradi” više je obaveza nego neka privilegija: kada se djelo postavi u novi kontekst ili je znakovno redefinirano može izgubiti većinu svojih svojstava. Stoga je kod Molnara najvažnija unutrašnja smislenost ponavljanja i svijest o nužnosti repetitivnog postupka. Tako je, primjerice, za jednu izložbu održanu 1981. godine autor rekonstruirao tri izgubljena rada, ali ne zato što bi kataloški popis bez njih bio posebno manjkav nego zato što je želio provjeriti funkcioniranje rada u novom kontekstu i postaviti pitanja historizacije/aktualizacije u umjetnosti. Nadalje: na platnima iz osamdesetih godina Molnar je često u drugi, slikarski medij, prenosio mentalne i psihološke, a ponekad i brojčane odnose sa ranijih, neslikarskih radova. I, konačno, njegovo geometrijsko slikarstvo samo je rezultat razrade plohe kroz odnose numeričkih vrijednosti znane u ranijoj stvaralačkoj fazi, baš kao što su i boja i oblici simbolički postavljeni poput situacija iz razdoblja ranih predanalitičkih ostvarenja.

Serija od dvadesetak radova nastala po skicama iz radne bilježnice slikarski je projekt koji će sigurno izazvati nedoumice. Dilema će, prije svega, postojati zbog okolnosti nastanka kako crtačkog predloška tako i izvedene slikarske varijante: mnogi će u neobaveznom karakteru skice vidjeti usputnu, gotovo rekreativnim porivima uvjetovano djelovanje, a u naručenim slikama gledati samo savršeno ispunjeni zadatak bez osobite (stvaralačke) muke. Skepticima nećemo odreći pravo na njihovu sumnju, ali ćemo radoznalcima dati priliku za drugačiju dijagnozu.

Skice o kojima govorimo nastale su kao strogo zadata “domaća zadaća” u analizi odnosa načelno teško spojivih vrijednosti simboličkih znakova, matematičkih izračuna, geometrijske strogosti i lakoće crtačkog postupka. Prijenos, pak, tih znakova u drugi –slikarski – medij također je u znaku dvostruke metode: hladnog, racionaliziranog, čak kompjutorskog slaganja vrijednosti kompozicije i boje i svođenja na arhetipove kruga, kvadrata, trokuta i pravokutnika te simboličkih konotacija njihovih spojeva u obliku meandra, križa i znaka L i personaliziranih postupaka u nanosu boje pri definiciji plohe.

Takva dvostrukost, kao temeljna osobina Molnarova rada, znak je sigurnosti, a ne, kao što bi netko površno mogao zaključiti, izraz stanovite dileme. Ovome je autoru, naime, kao rijetkome, važna postojanost umjetničkog stava i ustrajna, nimalo grlata, ali uporna obrana vlastitih radnih principa. Moralnost takvog djelovanja potvrđuje se već gotovo trideset godina.

Marijan Špoljar, iz kataloga samostalne izložbe u Vili Oršić, Varaždin, 2004.