Povratak u Žlebice

Projekt Povratak u Žlebice / Separacija je, dakle, doslovno povratak: umjetnik se nakon osamnaest godina vraća na isto mjesto i surađuje s novim generacijama njegovih stanovnika, od kojih su neki kao djeca ostali još onomad zabilježeni kamerom. U izložbenoj formi projekt je prezentiran kroz dva video-filma i fotografije. Izložbeni materijal, dakle, dokumentacija je projekta koji se zbio in situ: na prvom video-filmu vidimo provizornu konstrukciju postavljenu na raskršće puteva od kojih jedan vodi u romsko naselje, a koja noseći natpis "Žlebice" zapravo "glumi" u stvarnosti nepostojeću autobusnu stanicu; a na drugom video-filmu sličnu provizornu konstrukciju postavljenu u samom naselju, koja pak, također u skladu s natpisom koji nosi, funkcionira kao privremena galerija, "Galerija Žlebice". U radnji prvog filma jedini i glavni protagonist je zdanje samo – provizorna postaja bez prave funkcije, stanica izvan voznog reda, pored koje ne prolazi niti jedno vozilo i gdje ne čeka ukrcaj niti jedan putnik, a privremena nazočnost jednog psa samo ističe odsutnost prave svrhe. U drugom je filmu pak situacija drugačija: pod nadstrešnicom u funkciji privremene galerije i uokolo nje guraju se stanovnici mjesta, nekolicina odraslih i veliki broj djece; može se zaključiti da su svi zainteresirani sudjelovati u postavaljanju izložbe ili, jednostavno, prisustvovati događaju; iz filma nije jasno o kakvoj je izložbi riječ, što zanimanje i emotivnu participaciju protagonsita samo čini još upadljivijom; posjetitelj Molnarove izložbe međutim iz ostaloga izložbenog materijala znade da su posrijedi portreti samih stanovnika Žlebica, koje oni sami i aranžiraju u tome privremenom izložbenom prostoru. U oba video-filma protok je vremena bitna komponenta ukupne radnje; u prvom video-filmu izmjena doba dana od jutra do večeri temeljno je zbivanje u prizoru u kojem se, unatoč postavljenoj mizansceni, inače ne događa ništa; u drugome, to je razdoblje od poslijepodneva do večeri, vrijeme u kojem se zbiva postavljanje izložbe, a koje je svo ispunjeno konsolidacijom zajednice oko zajedničkog cilja. Pa ipak, ni na jednom niti na drugom video-filmu vrijeme ne donosi obrat u radnji; statična situacija nesvrsishodne postaje i zapravo jednako statičan prizor grupe mještana jednostavno traju bez većih promjena, bez pravog, revolucionarnog događaja koji bi prekinuo aktualno stanje stvari u korist makar i neizvjesne budućnosti.

Ivana Mance, iz teksta u katalogu izložbe, 2020.